urednik.trebinjedanas@gmail.com+387 66 416 300

GILJFERDING (1): Trebinje iz 1857. u zapisima ruskog konzula

GILJFERDING (1): Trebinje iz 1857. u zapisima ruskog konzula

Stojeći u hramu manastira Duži i slušajući bogosluženje i molitve kao i kod nas, okružen gomilom priprostog svijeta, čudnovato odjevenog, obrijanih glava, sa crvenim kapama u rukama; sumorno sjetnog izraza lica — svijeta koji na mene, tuđina, gleda kao na rođenog brata jer u meni vidi čovjeka iste vjere, nehotice sam se pitao: „Kako se ovaj narod u udaljenom i nepoznatom kraju Hercegovine, usred neznanja, proganjanja i iskušenja održao u krilu pravoslavne crkve?“

Putujući 1857. godine iz Dubrovnika u Sarajevo da preuzme dužnost ruskog konzula, naučni i politički radnik Aleksandar F. Giljferding ostavio je izuzetno vrijedno svjedočanstvo o mjestima, životu i ljudima sa kojima se na tom pohodu susretao.

Uprkos tome što njen autor u naše krajeve dolazi sa slavjanofilskim, ideološki opterećenim i unaprijed skovanim mišljenjima, knjiga „Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji“ (IP „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1972.) i danas je „prvorazredan izvor istorijskih podataka i primjer istraživačkog putopisa, izvještaja sa naučnog putovanja“ (M. Ekmečić).

Izoštrenim zapažanjima naučnog istraživača, preciznošću i osjećajem za detalj – Giljferding na prvim stranama svog putopisa oživljava i Trebinje iz sredine 19. vijeka.

Upravo u trebinjskom kraju je putopiščev prvi susret sa „slovensko-turskom pustinjom“, u koju se malo koji „pismeniji“ istraživač toga doba usudio da proviri – a u koju se Giljferding iz Dubrovnika zaputio 11. maja 1857. godine. Čitaoce prepuštamo njegovim svjedočanstvima…

…Kako su mi austrijski mundiri već dodijali, želio sam da što prije vidim slovensko-tursku pustinju. Stoga sam radije odabrao dugotrajniji i teži put preko Hercegovine. Od Dubrovnika do najbliže turske carinarnice nema ni dva sata puta. Kad govorim o putovanju, mislim isključivo na jahanje, jer se u zemlji kroz koju sada vodim čitaoca ne zna za drugi način putovanja. Pošav od Dubrovnika, put se naglo penje uz brdo. Lijevo na uzvišici ostaje siromašno seoce Bosanka, po svoj prilici kolonija Bosanaca. Zatim prolazite kroz veće selo Brgat (čije je ime nastalo, vjerovatno, od srpske riječi „brijeg“, tj. brdo, uzvišica). Put je prekrasan. Sa strana pogled mame čarobne doline, za nama — divna panorama: plavo more i u njemu, kao smaragd, zeleno ostrvo Lokrum, obrastao maslinom i mirtom. Desno, kao na dlanu, svijetli i čisti Dubrovnik (Ragusa) sa moćnim bedemima i kulama, lijevo — još manji gradić Cavtat (Ragusa vecchia). U skoro nam brda zakloniše taj vidik. Čitavo vrijeme jašete po ravnom drumu, koji su proveli austrijski inženjeri kroz stjenovita brda. U skoro nailazite na malu kasarnu ili pograničnu stražu. Posljednji austrijski stražar ravnodušno posmatra putnike, posmatra i, za divno čudo, ne zaustavlja i ne traži putne isprave. „Hvala bogu, napustismo Austriju“, rekoh pratiocu, iako sam iz Austrije pošao u Tursku.

Iskrčimo li put, odmah će kauri po njemu dovući svoje topove

Ulaz u Tursku nije tako jednostavan, pogotovo ne za slabe konje. Austrijski drum vodi do same granične linije. Nekoliko hvati od nje uzdiže se brežuljak i na njemu straćara — turska carinarnica. Brežuljak je pokriven gomilama kamenja raznih veličina i oblika. Ima ga okruglog i oštrog. Onakav kakvog ga je stvorila priroda i izlokale kiše, leži taj kamen nadohvat turskim carinicima. Njima nije ni na um palo da iskrče stazu bar za jednog konja, a stalno im je pred očima solidan i ravan austrijski drum. „Nije naš posao da pravimo puteve“, zaključuju oni. „Kad su tuda mogli da prolaze naši očevi i djedovi, zašto mi ne možemo? Iskrčimo li put, odmah će kauri po njemu dovući svoje topove protiv nas!“ Na ovakva shvatanja čovjek neprestano nailazi u Bosni i Hercegovini. Treba reći da se ovako ne rasuđuje samo u Turskoj. Koliko ima ljudi u svijetu koji se plaše progresa ma koliko on bio koristan i neophodan, jer može, u izvjesnim okolnostima, da se preobrati u svoju suprotnost! Zbog toga se nećemo ni smijati siromašnim turskim carinicima.

Uvedoše nas u čađavu izbu zastrtu prljavim ćilimima. Smjestiše nas na te ćilime i ponudiše kafom i duvanom. Razgledali smo prostoriju sa zebnjom i odvratnošću. „Ovo je još dobar konak“, reče, tješeći me, glavni carinik, „kako li će tek biti dalje.“ „E baš je lijepa Hercegovina“, pomislio sam.

Carinici su bili vrlo gostoljubivi. Uvjeravali su nas da tako uvaženi gosti nisu još prošli pored njihove „carine“. Mnoge carinarnice i trošarinske stanice zovu se ovde jednostavno „carine“, jer se tu ubiraju carske dažbine, tj. vrši carinjenje. Uvedoše nas u čađavu izbu zastrtu prljavim ćilimima. Smjestiše nas na te ćilime i ponudiše kafom i duvanom. Razgledali smo prostoriju sa zebnjom i odvratnošću. „Ovo je još dobar konak“, reče, tješeći me, glavni carinik, „kako li će tek biti dalje.“ „E baš je lijepa Hercegovina“, pomislio sam.

Carinici nisu ni dirnuli naše stvari i prema nama su bili veoma učtivi. Nikako nisu mogli sakriti radoznalost izazvanu prvim susretom sa „Moskovima“( Moskov, čovjek iz moskovske zemlje, Rus, prim. prir.)  Moskov je u očima Bosanca Muslimana nekakvo strašno, legedarno biće. „Svi su đauri zli“, kažu oni, „a najgori je Moskov.“ Kada Musliman u najjačem stepenu izražava svoju mržnju prema „vlahu“ (hrišćaninu), naziva ga „Moskovom“. Riječ „Moskov“ poprimila je značenje nečeg nepoznatog i surovog čak i kod hrišćana — priprostih ljudi u Bosni i Hercegovini. Jedan hercegovački seljak pravoslavac iz moje pratnje ispoljio je mržnju prema čovjeku koji mu je bio odvratan na taj način što je poželeo da roditelji toga omraženog čoveka padnu u ruke stotini Moskova. Pri tome hercegovački seljak nije imao namjeru da me uvrijedi, naprotiv, bio mi je neobično privržen…

Poznato je da se u Turskoj naplaćivanje carinskih dažbina izdaje pod zakup. Prema tome, svake godine carinarnice mijenjaju vlasnike. Bosnu i Hercegovinu zakupila je nekakva kompanija iz Carigrada. Glavni zakupac ili udruženje zakupaca rukovode pojedinim carinarnicama putem svojih pomoćnika ili ih preprodaju drugim, sitnim zakupcima. Siromašnim ljudima, bez sumnje, pripadne jedan dio naplaćene carinske dažbine. Ali se od uvoznih carina čovjek u Turskoj ne može obogatiti. Trgovina je nerazvijena i nju svake godine remete stalni nemiri. Osim toga, osiromašenje naroda parališe njen napredak. Uz to veći dio robe koja podliježe carinjenju vlasništvo je austrijskih podanika ili se prevozi preko granice pod njihovom firmom. A od Austrijanaca se ne smiju naplaćivati maksimalne carinske stope…

Svaki Evropejac bi se zgrozio ovakvog krševitog bespuća

Evo me, napokon, iza nepristupačne turske granice. Konačno sam na tlu tajanstvene zemlje, o kojoj sam toliko puta slušao priče, a u koju se nijedan od pripovjedača nije usudio ni proviriti. Zaista, ja sam odavno počeo krstariti oko Bosne i o njoj su mi uvijek govorili sa nekakvim neobjašnjivim strahom… Posmatrajući Bosnu izdaleka sa sjeveroistoka, obišao sam tu zemlju skoro do krajnje jugozapadne tačke i, živeći puna dva mjeseca u Dubrovniku, neprestano posmatrao sivu masu krševitog hercegovačkog pobrđa. I ovdje je turska zemlja ostavila na mene isti utisak. Iako u Dubrovniku živi mnogo porodica (naročito pravoslavnih) doseljenih „odozgor“ ili „di sopra“ (tj. odozgo, s vrha, jer je izraz „vrh“, za stanovnike dalmatinske obale, tehnički naziv za brdovitu tursku zemlju), nemaju ni one ni njihovo potomstvo volje za obilazak svoga surovog zavičaja… Neke određenije podatke o tim krajevima mogli bi dati trgovci koji iz Bosne i Hercegovine dolaze po robu u Dubrovnik. Međutim, ni oni nisu u stanju da skinu koprenu tajanstvenosti koja leži na zapadnom dijelu Turske Imperije. Na sva vaša pitanja trgovci lakonski odgovaraju: „Eto, turska zemlja, divlji ljudi“, opštepoznata i već otrcana fraza. Razumljivo, ovakav odgovor vas ne zadovoljava.

Sada se i ja nalazim u turskoj zemlji, među neobičnim ljudima. Ali na prvim koracima ljude ne susrećem, nego samo goli krš i kamen. Neko vrijeme smo putovali monotonim i sumornim predjelom. Cio put je u kamenu, bilo da se uspinješ na brdo ili se spuštaš niz njega. Okolo sam krš — sivi kameni masivi, dijelom goli, a dijelom obrasli rijetkim šipražjem ili bršljenom. Uspevši se na jednu uzvišicu, posljednji put ugledasmo krajičak Jadrana — komadić prekrasnog Župskog zaliva. Ali nam masivi ubrzo zakloniše prijatan vidik. Nadali smo se bilo kakvom ljudskom naselju i očekivali ravniji teren. Ništa od toga. Sve greben za grebenom i kamen za kamenom. Svaki Evropejac, ma koliko iskusan jahač, zgrozio bi se kad bi ga prisilili da prođe ovim bespućem. Nigdje ni stazice. Kamenje leži u gomilama još od potopa. Po tim gomilama morate se uspinjati na brdo koristeći se pri tom i stepeništem koje je priroda izgradila u liticama. Niz brdo se opet morate spuštati po takvim istim gomilama kamenja ili po prirodnim stepenicama da biste pred sobom ponovo vidjeli nove gomile i nova brda. Ako se konj spotakne, zlo! Ali domaći konji, maleni i neugledni, znaju svoje obaveze. Oni su svjesni da se u slučaju posrtanja neće osloboditi jahača, nego da će i sami slomiti vrat. Opreznost s kojom se konji kreću po ovome kamenom terenu izvanredna je. Ne vuče jedna noga za sobom drugu, nego svaka od njih izabire sebi pogodno mjesto, kao da to svjesno rade. Zato je i kretanje ove pametne životinje praćeno nekakvom neobičnom neravnomjernošću, trzanjem i ljuljanjem, na koje se treba priviknuti. Od tih pokreta mi se zavrtjelo u glavi, kao da imam morsku bolest. Otupjela je pažnja prema svemu što me je okruživalo. Promicala su brda za brdima, kameni kompleksi za kompleksima, a ja nisam bio sposoban uzeti olovku da im zabilježim imena.

Nemojte misliti da njiva ili polje označava ovdje ono što mi podrazumijevamo pod tim pojmovima. Predstavite sebi zemljište manjih dimenzija od 10 do 20 hvati dužine i širine na padini brežuljka ili u kotlini između dva uzvišenja. Taj prostor iskrčio je seljak uz ogroman napor, a zatim ga je iskrčenim kamenjem ogradio. Eto, to se zove njivom u ovom dijelu Hercegovine.

I sada mi čitavo to prostranstvo iskrsava u sjećanju kao siva bezoblična masa kamena. Vrlo rijetko nailazimo na njivicu, vlasništvo nekog Muslimana, Trebinjca, koju za njega obrađuju kmetovi (arendatori, farmeri), većinom hrišćani, koji žive po seocima razbacanim među brdima. Sa puta se ta seoca ne vide. Ona su skrivena na nepristupačnim mjestima, kao i svuda po Hercegovini. Nemojte misliti da njiva ili polje označava ovdje ono što mi podrazumijevamo pod tim pojmovima. Predstavite sebi zemljište manjih dimenzija od 10 do 20 hvati dužine i širine na padini brežuljka ili u kotlini između dva uzvišenja. Taj prostor iskrčio je seljak uz ogroman napor, a zatim ga je iskrčenim kamenjem ogradio. Eto, to se zove njivom u ovom dijelu Hercegovine.

Ali i te njive, čije je kultivisanje vezano za tolike zemljoradnikove napore, postaju puste. Među njima su mnoge već napuštene, zarasle u šikaru i divlju travu. „Zašto se ne obrađuju njive?“ pitao sam pokazujući na jednu parcelu zapuštene oranice. „Aga“ (spahija Musliman) „vrlo je opak čovjek“, odgovaraju mi, „pljačka i tuče kmetove i neće niko da živi kod njega.“  Poslije četvoročasovnog ili petočasovnog putovanja ovim sumornim predjelima pobrđe postepeno prelazi u brežuljkasto zemljište, kamenito i izrazito zatalasano, bez onih neprekidnih uzbrdica i spuštanja od kojih se čovjeku vrti u glavi. Čitav kraj je obrastao šipražjem i niskom šumom. Ova niska šuma pokriva dosta širok prostor tako da se čitav predio kroz koji prolazimo naziva „Šumom“. Tako smo putovali još jedan sat. Iznenada kamen iščeznu, i mi se nađosmo u prekrasnoj hrastovoj šumici. S kakvim smo uživanjem jahali po ravnom, mekom putu! Šumica pripada manastiru Duži. Tamo su nas već očekivali.

Manastir Duži i topla dobrodošlica

Pri ulazu u manastirski posjed iznenadiše nas dva lista hartije obješena o stabla s obje strane puta. Moj pratilac skide, iz znatiželje, jedan od listova i pročita toplu dobrodošlicu u stihu, upućenu prvim ruskim putnicima koji su prešli prag Hercegovine. Malo dalje nas pozdravi, srpskim gostoljubivim pozdravom „dobro došli“, jedan kaluđer koji nam je izašao u susret. Na žalost, ovu divnu hrastovu šumu posjekli su Turci. Zatim su rastjerali gostoljubive i umne kaluđere, a manastir pretvorili u kasarnu. Kao što je poznato, u decembru prošle godine podigli su nesretni hercegovački hrišćani ustanak u Šumi i okolici. Ustanici su neko vrijeme boravili u manastiru, a zatim su ga zauzeli Turci i pretvorili u centar svojih rezervi. Ubogi manastir! U cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo boljeg manastira niti marljivijih i revnosnijih kaluđera na polju prosvjećivanja naroda od ove manastirske obitelji. Sretan sam što sam vidio manastir prije njegovog pljačkanja.

U prvi momenat su nas najviše iznenadili neobično mali prozori i vrata: morate se pažljivo sagnuti da biste ušli u ćeliju. Ovo je posljedica straha od Turaka. U velikim prozorima i vratima Turci vide obilježje ponosa i nezavisnosti, stoga hrišćani izbjegavaju ovu arhitektonsku udobnost. Ljudi su potpuno navikli na niska vrata i uvijek kad prelaze prag kuće, oni se često i bez potrebe, nesvjesno saginju.

Manastir se nalazi usred pomenute hrastove šumice. Ograđen je niskom ogradom. Njegove stambene zgrade ostavile bi na Evropejca težak utisak, ali su one za Hercegovca veličanstvene. Manastir ima stolove i stolice, viljuške i noževe, što svjedoči o uticaju Evrope. Međutim, kaluđeri radije sjede na ćilimima prostrtim po podu. U prvi momenat su nas najviše iznenadili neobično mali prozori i vrata: morate se pažljivo sagnuti da biste ušli u ćeliju. Ovo je posljedica straha od Turaka. U velikim prozorima i vratima Turci vide obilježje ponosa i nezavisnosti, stoga hrišćani izbjegavaju ovu arhitektonsku udobnost. Ljudi su potpuno navikli na niska vrata i uvijek kad prelaze prag kuće, oni se često i bez potrebe, nesvjesno saginju.

U Dužima je crkva velika i visoka. Ona je sačinjena od dobrog bijelog kamena. Prije je ovdje crkva bila mala i tamna. Decenijama je uvaženi starac iguman Jevstatije sakupljao priloge po cijeloj Hercegovini i čuvao novac da bi 1855. godine poduzeo veliku akciju: rekonstrukciju hrama — akciju koju je planirao cijelog života. Kada je zgrada dovedena pod krov i postavljen drveni ikonostas, crkva je osvećena (u ime Uspenja Bogorodice). Nije bilo sredstava da se nastavi sa radom na unutrašnjosti građevine. Ipak je iguman angažovao ikonopisca iz Beograda za izradu dviju lokalnih ikona. U njima nema mnogo umjetničkog. Umjetničkih ikona i nema u Bosni i Hercegovini (govorim o novim ikonama, a ne o starim, koje su ostale iz vremena srpskih vladara). Sem tih ikona, crkva je u svom unutrašnjem dijelu gola i na čovjeka ostavlja nekakav težak utisak siromaštva i bijede. Kakva li će biti kada je napuste Turci!

Zaboravio sam nešto reći i o spoljašnjosti građevine. To je prilično visoko zdanje, pokriveno običnim krovom, bez kubeta, kao i sve novopodignute crkve u ovim krajevima Turske. Uz crkvu visi, okačeno o kolac, malo zvonce, sačuvano, ne zna se kako, od starine u manastiru. Turci su privikli da ga tamo vide. Istina, oni su i negodovali i poprijeko gledali na njega, ali ga nisu smjeli skinuti. Treba reći i to da se ovo zvono prije čuvalo u samoj crkvi. Napolje je izneseno tek nedavno. Svojim opsegom ono nije mnogo šire od obične kape. Ali većeg zvona nema u Hercegovini, niti bi se koje drugo smjelo iznijeti na vidjelo. Zbog toga se ono veoma cijeni i narod se njime ponosi. Ponekad se kaluđeri osmjele i tiho zazvone na svoje zvono! Neću iznositi detaljnije podatke o manastiru i njegovoj istoriji, jer će to čitalac naći u ovome zborniku, i to u članku što ga je napisao jedan od tamošnjih kaluđera. U Dužima nema mnogo rukopisa. Ono što postoji novijeg je datuma. To su mahom rukopisi bogoslužbenih knjiga. Istorijski je zanimljiv jedino fragment iz Žitija sv. Petke trnovskog patrijarha Jevtimija. Fragment je bugarske recenzije, kako izgleda, vrlo blizak vremenu u kome je živio autor. U Dužima se takođe čuva i jedan krasan primjerak štampane srbulje (bogoslužbene knjige pisane i štampane na srpskoslovenskom jeziku, prim. prir.). To je, ako se dobro sjećam, Božidarov oktoih, štampan na pergamentu s incijalima izrađenim u bojama.

Trebinjski kraj rađa darovite za trgovinu i intelektualni rad

Manastir Duži ostavio je na nas vrlo prijatan utisak. Tu smo neposredno osjetili da se gaji nada u bolju budućnost, vidjeli kako se radi, kako se njeguje ljubav prema narodu i usmjerava njegovo prosvjećivanje. Iguman — čestit i živahan starac — neumorno se trudi čitavog svog života. Nije imao obrazovanja, ali je pravilno shvatio značaj prosvjete i poslao na školovanje, u Beogradsku bogosloviju, dva mlada čovjeka, koji su od djetinjstva vaspitavani u manastiru. Čim se vratiše natrag, ti kaluđeri, otac Serafim i Nićifor (Serafim Perović i Nićifor Dučić, prim. prir.) otvoriše u manastiru osnovnu školu, koju je, u momentu našeg dolaska, posjećivalo osam mališana. Broj mali, ali se više nije moglo ni zahtijevati. Okolna sela, pa i samo Trebinje, suviše su daleko od manastira da bi učenici mogli svakodnevno dolaziti u školu. Zbog toga đaci moraju da žive u manastiru, a roditelji nisu u stanju plaćati njihovo izdržavanje: s velikom mukom ishranjuju sebe i porodicu. Manastir, pak, nije u stanju da, svojim oskudnim sredstvima, izdržava veći broj djece. A kakvu bi stvarnu korist mogla da pruži ova škola!

Karakteristično je da se veliki broj bosanskohercegovačkih hrišćana koji vode porijeklo iz trebinjskog kraja rađa sa neobično razvijenim smislom za trgovinu i ima sklonosti za intelektualni rad. Kakav bi tek tu bio snažan izvor energije kada bi se ovome svijetu pružila mogućnost osnovnog obrazovanja!

Istina, narod koji živi oko manastira najsiromašniji je, ali zato najbolji, najžilaviji i najmarljiviji u cijeloj Hercegovini. Teži za prosvjetom i bogato je obdaren prirodnim sposobnostima. Karakteristično je da se veliki broj bosanskohercegovačkih hrišćana koji vode porijeklo iz trebinjskog kraja rađa sa neobično razvijenim smislom za trgovinu i ima sklonosti za intelektualni rad. Kakav bi tek tu bio snažan izvor energije kada bi se ovome svijetu pružila mogućnost osnovnog obrazovanja!

Njih je prosto vukla ljubav prema braći iste vjere

U Dužima sam, prvi put na turskoj teritoriji, prisustvovao bogosluženju i moram priznati da sam se, po izlasku iz crkve, osjećao vrlo prijatno. Vjerovatno zbog toga što sam u Tursku došao pravo iz Austrije. U Austriji vas nešto čak i u pravoslavnoj crkvi stalno opominje da se nalazite baš u Austriji, da se i pravoslavna crkva nalazi u rukama austrijske uprave. Takva saznanja ostavljaju na čovjeka vrlo težak utisak.

Kad u Turskoj uđete u pravoslavnu crkvu, ništa vas za vrijeme molitve ne podsjeća na spoljni svijet i na vlast tuđina i inovjerca. Tu, u hramu, osjeti se unutrašnji život i snaga crkve, ugnjetavane, ali po svom duhovnom životu snažne zajednice, koja živi van svjetovnih uslova, povezana s ostalom pravoslavnom crkvom snagom unutrašnjeg jedinstva i ljubavi. Zbog toga čovjek u Turskoj tako jasno osjeća duhovnu slobodu i unutrašnji život crkve! Stojeći u hramu manastira Duži i slušajući bogosluženje i molitve kao i kod nas, okružen gomilom priprostog svijeta, čudnovato odjevenog, obrijanih glava, sa crvenim kapama u rukama; sumorno sjetnog izraza lica — svijeta koji na mene, tuđina, gleda kao na rođenog brata jer u meni vidi čovjeka iste vjere, nehotice sam se pitao: „Kako se ovaj narod u udaljenom i nepoznatom kraju Hercegovine, usred neznanja, proganjanja i iskušenja održao u krilu pravoslavne crkve?.“ Ta svako mu je mogao prići i propagirati šta god hoće! Koliko je laži i zabluda moglo ovdje prodrijeti tokom četiristogodišnjeg mraka! Šta je sačuvalo narod u čistoti vjere i u krilu crkve za čitavo to vrijeme? Viša hijerarhija? Ali ona u ovim udaljenim krajevima nema gotovo nikakve vlasti. Kad bi se pojavilo kakvo lažno učenje, kome bi se hijerarhija mogla obratiti u borbi za njegovo iskorjenjivalje? Turskoj upravi svakako ne! Domaćem sveštenstvu? Ono je tako neobrazovano da bi se vrlo lako moglo, iz neznanja, zaraziti lažnom naukom. Prema tome, jedina garancija za čuvanje vjere i crkvenog jedinstva u ovoj sredini izražavala se u unutrašnjoj snazi hrišćanske ljubavi, koja živi u narodu.

Neko će primijetiti da su se oni rukovodili sebičnim motivima: vjerovali su, naime, da će skrenuti pažnju Rusije na sebe. Nije ni to. Oni o Rusiji imaju vrlo nejasne predstave, a o političkim odnosima i planovima nemaju uopšte ni pojma. Cjelokupno njihovo političko znanje svodi se na ubjeđenje da negdje daleko na sjeveru živi pravoslavni car koji se brine za sudbinu svih pravoslavnih naroda. Njih je prosto vukla ljubav prema braći iste vjere. I dan-danas Hercegovina je zemlja nepokvarena i čedna.

Svaki Rus koji posjeti Hercegovinu može lično provjeriti ovo osjećanje. Ja nisam u stanju da izrazim srdačnost s kojom su nas promatrali ovi jednostavni ljudi. Oni su došli iz udaljenijih mjesta samo da bi vidjeli Ruse. Da li ih je vukla znatiželja s kojom su nas gledali i Muslimani? Ne! To se lijepo vidi i po izrazu lica i po razgovoru. Da li je ta masa očekivala nešto od nas? Ne. Da li su ljudi pripovijedali o svojim patnjama? Vrlo rijetko. Naprotiv, trebalo je uložiti mnogo napora i vremena da bi se od njih izvukla poneka riječ o njihovom životu i položaju. Ne. Oni su prosto željeli da se nauživaju posmatrajući pravoslavnog čovjeka koji je došao među njih iz dalekog Carstva. Neko će primijetiti da su se oni rukovodili sebičnim motivima: vjerovali su, naime, da će skrenuti pažnju Rusije na sebe. Nije ni to. Oni o Rusiji imaju vrlo nejasne predstave, a o političkim odnosima i planovima nemaju uopšte ni pojma. Cjelokupno njihovo političko znanje svodi se na ubjeđenje da negdje daleko na sjeveru živi pravoslavni car koji se brine za sudbinu svih pravoslavnih naroda. Njih je prosto vukla ljubav prema braći iste vjere. I dan-danas Hercegovina je zemlja nepokvarena i čedna. O njoj, sem Austrije, niko dosad nije vodio računa. Ali ni Austrija nije uspjela da se izbori za uticaj na pravoslavni živalj. Čistota uvjerenja kod seoskog stanovništva, zasnovana na osjećanju hrišćanske ljubavi, još nije uprljana nikakvim egoističkim planovima i nedoumicama. Ali i za Hercegovinu je prošao period djetinje naivnosti. Nedavni događaji (Giljferding ovdje vjerovatno misli na hercegovačke ustanke pod Lukom Vukalovićem, koji su počeli 1852. i trajali do 1862. godine, prim.prir.) uvući će je u vrtlog interesa i uticajnih sfera od kojih je dosada bila pošteđena. Samo ne bih želio da nehat našeg društva bude razlog sumnjama kod ovog naroda — sumnjama koje bi ugušile sjeme ljubavi u njegovoj duši. Neka naše angažovanje i prijateljska podrška omoguće da sjeme ljubavi urodi plodom i da se iz nesvjesnog nagona razvije u praktično saznanje!

U Dužima smo prenoćili i sutradan, poslije podne, krenuli u Trebinje…
Nastaviće se…
Priredio: Rade Savić/Radio Trebinje