Toliko prolivene krvi. Toliko mržnje i zadojenosti. Toliko razbijenih glava, polomljenih kosti i vilica. Toliko svađa, prepirki, tuča i rasprava. Toliko povrijeđenih policajaca, krvavih navijača, osakaćenih momaka, invalida i ubistava. Toliko izgubljenih života. Toliko uništenih porodica. Toliko vandalizma. Toliko uništenih klupa, stolica, porazbijanih izloga. Toliko vatre, loma i pričinjene štete. Toliko materijalnog, državnog troška oko čitave te priče koju plaća niko drugi no mi, narod koji je decidno protiv svega toga i koji uporno čeka svoju državu da nešto preduzme po tom pitanju i zaštiti svoje građane…



Svega toga toliko, a radi čega? Kad čovjek na trenutak odbaci od sebe strast, ljubav, mržnju, emocije i onim najsurovijim zaključkom ode do same suštine tog pitanja, odgovor će biti – pa samo zbog razlike u boji. Puste razlike između dvije boje – crvene i crne. Jedni nose crnu sa bijelom, a ovi drugi tu istu bijelu sa crvenom bojom. Zar to nije tužno i žalosno shvatiti i prihvatiti kao nepobitnu činjenicu. I jedni i drugi se bave sportom. I jedni i drugi se takmiče u zemlji Srbiji. I jedni i drugi, baratajući loptom, zabavljaju narod. Igraju fudbal. Apsolutno nikakve razlike među njima nema osim u prokletoj boji te majice koju nose. I prokletog shvatanja u narodu da mu je onaj koji ne nosi ili ne navija za njegovu “boju” odmah neki njegov suparnik. Možda ne uvijek neprijatelj, ali u najmanju ruku čovjek drugačijih shvatanja i znatno različit od samog sebe. Često i čovjek za prezir i izbjegavanje. Čovjek koji će dok je živ imati neki nedostatak, jer na običnu majicu gleda “očima druge boje”.
Crvena Zvezda ili Partizan? Uvijek bih prije jedno od to dvoje izabrao sačuvanu glavu više. Mir i spokoj. Sport i nadmetanje. Ljepotu ganjanja te lopte po zelenim livadama okruženim visokim bedemima. To su osnovni principi te fabule zvane fudbal koja se u zemlji Srbiji priča i prepričava na krvavom jeziku. Toliko je toga sporednog umiješano u tu priču oko fudbala da ga bez razloga ne nazivaju najvažnijom sporednom stvari na svijetu. U neuređenijim i siromašnijim zemljama poput ove naše, pogotovo. Politika. Moć. Uticaj. Sila. Novac. Kriminal… No, neka im. Ti me aspekti zaista ne zanimaju. I zašto bi kada ne zanimaju ni našu državu. Zanima me naš narod, a pogotovo naša djeca na koju trajno, već decenijama, dejstvuje negativni uticaj rivaliteta između ove dvije boje. Tj. ove dvije, može se reći, mržnjom zadojene životne filozofije koje nikako ne razumijem. I koje ostavljaju znatne posljedice na njih i na naše društvo…
Napaljenim klincima bi se to i moglo oprostiti, ali zrelim, ozbiljnim, odgovornim, iskusnim i obrazovanim ljudima ne može i ne treba. Biće surovo od mene ako kažem da iskreno mislim da svi ti ljudi, dubinom svoje duše opterećeni klubom za koji navijaju i koji više žive život svoga kluba nego li onaj svoj, za mene imaju jedan ozbiljan skriveni nedostatak koga ni sami nisu svjesni. Ako oni dozvoljavaju toliki uticaj “jedne od milion” običnih i nebitnih životnih zabava, da ona definiše način i profiliše shvatanje njihovog rasuđivanja i ponašanja, onda tu nešto “debelo” nije u redu… Hajde da tu sada i ima nešto lijepo i atraktivno pogledati od fudbala, kao možda nekada u vrijeme nekih zlatnih generacija kada je fudbal kod nas podrazumijevao samo loptu. Ljudi danas idu na utakmicu s većom preokupacijom da li će se živi i nepovrijeđeni vratiti kući, nego li kakav će fudbal odgledati i hoće li njihov klub pobijediti. Ljubav je to koja izgleda nema cijenu…

Praktikuje se čudna i bespotrebna navika pri odgoju djece koja se od najmanjih nogu više uče da mrze i ne vole onu drugu boju nego što treba da zavole onu koju im obično neko iz porodične okoline preferira. Izgleda da malo koje dijete može da se rodi i podigne bez preranog „umnog bojenja“ jednom od te dvije boje. Skoro da one prve naučene riječi “mama i tata” postaju ugrožene sa neke druge dvije… Zvezda ili Partizan. Ta, meni, krajnje nerazumna rabota je praktično postala nezaobilazan čin vaspitanja svakog djeteta. Malo fali da još samo pelene ne vidimo u jednoj od te dvije boje. Ono sve ostalo već postoji… Bebe su u komplet navijačkoj opremi već spremne za onu crveno-crnu fudbalsku koridu na tribinama. A prostog sam mišljenja da se i sve to sa djecom radi, ne toliko iz ljubavi prema onom svom, koliko iz prkosa, mržnje i dokazivanja prema onom drugom klubu.
Ja zaista ne mogu da shvatim biće koje se deklariše kao „ljudsko“, a da dozvoli sebi da mu Zvezda, Partizan ili bilo koji drugi klub budu sinonimi za njegov „život“. A poznajem takvih. I mogu tek misliti koliko ih ima koje ne poznajem. Ja to ne vidim kao ništa drugo do nečiji bijeg od stvarnosti, bježanje od sopstvenog života i svih obaveza i odgovornosti kojih toliko u njemu ima da jedva i stanu u jedan. A meni će ovaj moj sigurno proći da mi nikada neće postati jasni tolika jaz i netrepeljivost oko te dvije najbitnije i najkobnije srpske boje. Boje opšteg srpskog gnjeva i razdora. Boje krvi i (razv)rata oko dva naša najveća kluba – Zvezde i Partizana.
Što se mene lično tiče, nisu vrijedni ni jedne slomljene ruke, a kamoli jedne iskopane humke, a nije ih se malo ni slomilo, ni iskopalo tom lopatom crvene ili crne boje. Odavno se to kod nas prestalo shvatati fudbalom… Sad je to nešto sasvim drugo. Nemam, niti ću ikad više imati ijednog crvenog i crnog slova za ovu krvavu srpsku temu. Neka država najzad riješi i pronađe “pokoje” svoje u nekom novom zakonu pa da svi mi odahnemo, a neko možda i pogleda nešto od ljepote koju fudbal zaista zna da krije u sebi… Kod nas to još uvijek radi tako dosljedno i sebično da smo praktično i zaboravili kako ona izgleda!
Blog jednog Hercegovca u Beogradu/www.vukoje.rs