Grad o kojem se “trubi” na sve strane. Grad koji definitivno stoji na najvišoj ljestvici svoje istorije i postojanja. Grad koji se želi, a mrtva je trka da li ga više želi nečije tijelo ili duh od tog istog tijela. I živo je pitanje da li se toliko želi zato što ga sada baš svi odjednom žele ili zato što zaista zaslužuje da se u toj mjeri želi.


Grad koji praktično jedini ima pozitivnu krivu na “dijagramu budućnosti” istočno-hercegovačkih opština. Za ostale se dugoročno brinem. Bog im nije dao ono što Trebinju odvajkada jeste. Takvu uslovnu kompoziciju ljepote, stabilnosti i životnog sklada da je samo na čovjeku da li će to znati iskoristiti i stvoriti jedan regionalni raj koji će i dalje biti mali, ali u kojem će opet imati mjesta za sve… Raj u kojem će čovjek i za života moći živjeti…
Da, Bog je tu odradio svoje, a sada je, kao što rekoh, sve do ljudi. I tu je pomogao, jednog čovjeka sa bradom je sam Bog s namjerom odvukao u Trebinje i evo već godinama on svojom vizijom i hrabrošću Trebinjcima “kleše” nepisani spomenik sa svojim inicijalima. Bratski rečeno, Trebinje može da se zahvali i Gacku na jednom takvom daru. Prije toga, jedno hvala moglo je da ode i za Bileću, jer od Crkvine je možda sve ovo i krenulo… Sve te ljude kao i neke nove što dolaze i što će sigurno doći i upisati svoja djela u stranice istorije ovoga grada može neko voljeti ili ne voljeti, mrziti i kuditi, ali njihova djela i zasluge na kraju ipak ostaju Trebinju i Trebinjcima. Suviše je veliko to što ti ljudi stvaraju i stvoriše da bi sutra stalo u 2m dužine i 9 lopata dubine…
Politiku manje cijenim i vrijednujem od zdravog privatnog kapitala i vrijednosti, ali nema sumnje da je i zvanična Banja Luka preusmjerila značajan dio političkog krvotoka RS u Trebinje. Iz nekog razloga, Trebinje joj je jako bitno. A i ne bilo šta se sve iza i oko tih brda valja i “uzvodno i nizvodno”… Ne znači njoj ništa tih 25000 glasača. Može to ona sebi obezbijediti već u nekom predgrađu Banja Luke. Trebinje njoj znači iz drugog razloga. Iako sa relativno nevelikim brojem glasača, Trebinje ima neviđenu političku vrijednost. Ima svoju moć i uticaj. Autoritet… Zbog toga je i borba za Trebinje bila golema. Prestiž je “imati ga” i voditi ga! Nije to samo zbog HET-a i Elektroprivrede što je logično za pomisliti… Trebinje ima još mnogo svojih vrijednosti zbog kojih je Banja Luka baš u toj mjeri obratila pažnju na nj`… Mada, da je sreće, značila bi joj više i čitava Hercegovina zbog svog hidro-energetskog potencijala pa bi ravnomjerno mazila i njene preostale gradove, ako se još uvek mogu nazvati gradovima. No, takvo kakvo je – jedno je Trebinje, nema tu ljutnje.

Jedna je i Republika Srpska, ali samo njena naklonost nije bila dovoljna Trebinju. Koketa pod Leotarom se posljednjih godina svojim zanosom namjerila i na majku Srbiju. I dobro je načela sa zacrtanim ciljem da i nju opčini, prikloni i pažnju joj osvoji… A, s obzirom da ove riječi pišem upravo “iz majke” gdje s velikom pažnjom osluškujem svaki “hercegovački korak”, budimo sigurni da je na dobrom putu. Taj flert Trebinja i Srbije je u finalnoj fazi koja garantuje neku dugoročnu sveopštu ljubav… Treba samo vjerovati u to, raditi na tome i ne posustajati! To bi svakom Hercegovcu trebalo nešto da znači. I “u majci” i izvan nje…
Nevjerovatno je ovdje u Beogradu čuti da neko ko nema veze sa Hercegovinom i Trebinjem čeka skorije penzionerske dane pa da se trajno preseli u Trebinje. Da neko iz Srbije kupuje stan u njemu, da je zemlju već ogradio, da ide na produženi vikend u Trebinje, a da neko danima već odmara po Trebinju i okolini… Da ga zvanično posjećuje srpski predsjednik, i bivši i sadašnji.. Da se srpske vlade s obje strane Drine sretnu za toliko dalekim mikrofonom upravu u njemu. Da je, isto tako zanosna i poželjna Monika nebrojeno puta oprala svoju lijepu crnu kosu vodom Trebišnjice… Trebinje, kapa dolje! Dubok naklon pa visok pogled ka tvom Leotaru gore…


Tupanjac i Drašković su pojedinci koji se rijetko dešavaju nekom malom mjestu. Nisu oni sigurno “pali” zbog toga što je Branko obožavao Dučića i stihove mu, niti zbog toga što je Rodoljub čuo za plodonosne plantaže šećerne repe i lješnika oko Trebinja, oni su poput najzanesenijih tinejdžera pali na flert, zgodu i ljepotu Trebinja. Ono ih je opčinilo i njihovim novcem i djelima dobilo za sva vremena… Biće njih još, Bogu hvala, ali danas ipak sve ostaje i zavisi od politike, a Trebinje je u ovom momentu ima. Na krilima Republike, jaku, nedodirljivu i nažalost kao i svugdje – zavađenu. Jedni drugima ne praštaju i ne priznaju što svakako nije u interesu Trebinja i Trebinjaca. U toj borbi se još uvijek više gleda i voli Banja Luka od samog Trebinja što nije baš u skladu sa logikom, ali politika generalno “ćera” taj trend da je sve manje razumnija i prihvatljivija običnom čovjeku…
Ono što je pomalo čudno za Trebinje – to je grad s kojim su zadovoljniji svi oni koji “dolaze i prolaze” nego oni što jesu i ostaju u njemu. Može pričati i pisati ko šta hoće, ali Trebinjem su najmanje zadovoljni sami Trebinjci. Uši imam, a u razloge ne ulazim. Bez obzira na to, gajim ja taj neki stav da “Trebinjac” nije svjestan svoga grada i onoga što mu on bar duši može pružiti. Ono što tijelu treba da mu pruža ipak nije samo do Trebinja i poželjne članske knjižice… I do nas je samih. Treba skupiti hrabrosti i zavrnuti rukave, nije baš sve samo do politike a i državne jasle ne moraju biti baš jedine.
No, lako je nama sa strane uz prijatnu kafu pod platanima prihvatati tu činjencu kako je život u Trebinju lijep, lak i bezbrižan. Dosta teže je živjeti i opstajati tim životom u njemu. Pratiti bez gneva toliku ekspanziju sve manje svog grada, sve te nove ljude i tuđa auta što zauzimaju grad, parking mjesta, slobodna stolice u kafićima i restoranima, nebesko podignute cijene koje poslije njihovog odlaska ostaju nikome drugom no Trebinjcima… Sve te kranove i nebodere koji umjesto naviknutih golih brda zaklanjaju ušuškano trebinjsko sunce. Sve te nerazumne jezike što odzvanjaju po užarenom kamenom pločniku. Sve te planove i namjere koji pomalo i plaše, koliko god da prijali…
U toj svojoj ekspanziji, osluškivajući iskrene duhove pravih Trebinjaca, ovako sa strane, djeluje kao da je Trebinje pomalo zaboravilo na svoje ljude. Da ih je na neki način zapostavilo. Da sve to što radi, radi zbog nekih drugih, “tuđih” ljudi, a ne zbog svojih. Sad već zadirem u politiku turizma, a ona nema cijenu. Cijena je pun grad, nijedna slobodna soba, puni restorani, prazne gajbe na pijaci, priča i pomen Trebinja. Od toga već sada živi ili se ispomaže znatan dio Trebinjaca, a biće ih sve više. Svega ga će biti sve više u tom lijepom Trebinju. Kakvo je, i zaslužilo je! Ja bih mu još samo poželio da, baš kao što rekoh – svega bude više osim “Trebinja” u samom Trebinju. Ta se granica ne bi smjela preći, jer Trebinje treba i mora da ostane samo Trebinje… Da ne pojede samog sebe kao što se npr. Budva proždrla u sopstvenoj pljuvački. U svakom slučaju, Trebinje, kapa dolje, dubok naklon pa visok pogled ka tvom Leotaru gore…
P.S. Onaj ko u tebi nije bio, razumjeće nejasne riječi ovog teksta kad te bude napuštao… Onaj ko u tebi ostaje, razumjeće isto to samo kad te bude napustio
Vukoje.rs