redakcijatrebinjedanas@gmail.com
+387 66 416 300

  • Lasta Promet
  • Lasta Promet

Branislav Grkavac – tvorac trebinjskog kupa: Ukusi za sve generacije

Branislav Grkavac – tvorac trebinjskog kupa: Ukusi za sve generacije

Belev, Aloha, Meksiko, Gigi, Bani, Rojal, Verona… samo su neki od čak 60 kupova koje već skoro tri decenije smišlja i pravi naš sugrađanin Branislav Brano Grkavac, na opšte zadovoljstvo svih koji vole slatkiše.

U bašti njegove slastičarne „Grk“, tik uz bedem Kastela, postalo je sasvim normalno da se čeka red. I po pola sata. Znaju to generacije naših sugrađana koje su od stare „Picerije“ do ove slastičarne, na novoj lokaciji, ostale vjerne Branovim slatkim kreacijama, a Brano, treba to iskreno reći, ne obara kvalitet niti podiže cijene, na radost stalnih mušterija, ali i iznenađenje svih koji prvi put sjednu u ovaj ugostiteljski objekat.

„Sjećaju se Trebinjci starog prostora slastičarne. Vlasnik tog prostora je krajem osamdesetih na tom mjestu otvorio piceriju. On je mene ubjeđivao da radim kod njega u piceriji, a ja sam njega ubjeđivao da ne pravi pice nego kupove. Tada su kupovi bili hit, te 1989. godine, a u Trebinju i okruženju ih nigdje nije bilo. Nismo ih imali priliku probati čak ni i u Dubrovniku, u koji smo tada odlazili svakodnevno. Bila je možda samo „split banana“, ali ostali kupovi sigurno ne. U Srbiji su se služili samo na dva mjesta. U Beogradu i Kragujevcu“, započinje naš razgovor Branislav Grkavac evocirajući uspomene na studentske dane na kragujevačkom mašinstvu i trenutak kad je prvi put zakoračio u slastičarnu „Srce“.

„Tih dana kupovi su u Kragujevcu bili apsolutni hit. Otišao sam s drugovima i oduševio se. Italijanska receptura, italijanske fotografije, dosta vrsta sladoleda. Čim sam stigao kući na ferije, svima sam pričao o kupovima. I tako sam ubijedio tadašnjeg vlasnika picerije da probamo napraviti kupove u Trebinju. On se složio. Bila je to 1989. godina“, kroz smijeh nastavlja Brano i danas, skoro 30 godina kasnije, priznaje da je to išlo po principu „mladost-ludost“, jer nisu imali čak ni vitrinu za sladoled, ali jesu, volju i želju da idu u korak sa svjetskim trendovima.

Prvi kup koji je Brano probao u Kragujevcu bio je „Viski kup“, a prvi koji je napravio u Trebinju – Belev.

 „Kad su se kupovi ‘zavrtili’ i kad je gazda vidio kako dobro radimo, prodao je peć za pečenje pica u Dubrovnik i okrenuo se radu sa kupovima. Ostao je naziv lokala ‘Picerija’ i vjerujte i sad, za ovaj novi prostor čujem ljude kroz grad kako kažu – idemo u ‘Piceriju’ na kup“. Dakle, ostao je stari naziv kao sinonim, iako smo od 2006. godine u potpuno novom prostoru“, dodaje vlasnik trebinjske ‘slatke tajne’ da će dogodine biti 30 godina da se u Trebinju prave kupovi, a da od 1992. godine lično on vodi posao.

„Kad smo počinjali, nismo puno znali o ovom poslu. Što je i normalno. Svima nam je apsolutno sve bilo novo. Jedino što smo imali bili su komentari sugrađana koji su odlično reagovali na naš proizvod. Njihove riječi hvale bile su naša najveća satisfakcija. Bio je to pravi mali bum u Trebinju. Nažalost, ubrzo je počeo rat. Tada počinju improvizacije.  Ti kupovi nisu bili ni približno kao ovi, ali je bitno da smo opstali, da posao nismo prekidali“, priča nam kako su se snalazili u tim teškim vremenima, pa čak i kako su reklamu pisali kredom na maloj crnoj tabli.

Danas je u ovom ugostiteljskom objektu 60 kupova na meniju. Od Brana saznajemo da su neki nazivi ostali originalni, a neki su modifikovani. Priča nam kako je Aloha svuda Aloha, Belev je originalno Belvi. Dok je imena Mini, Bani, Pusi lično on smislio.

Zahvalnost

Branislav Grkavac posebnu zahvalnost duguje svojoj porodici, ali i sestri Biljani, ljekaru, zaposlenoj u „Hemofarmu“: „Da me nije ubijedila da dođem u Kragujevac da studiram, ne bih ni vidio kupove. Takođe, ni ova radnja ne bi opstala sve ove godine bez njene svesrdne pomoći. Uvijek je tu, kao prava starija sestra. Ne smijem zaboraviti ni moju suprugu Damiru i djecu Luku i Jelenu. Samo oni znaju koliko je nama kao porodici bilo potrebno odricanja da bi slastičarna neprekidno radila tri decenije“.

Kako pojesti „Meksikanca“?

„U početku, kupovi Meksiko i Aloha su ‘pravili’ problem našim sugrađanima. Gledaju npr. „Meksiko“ sa svih strana i počnu da jedu. Naravno, kašikom. Međutim „Meksikanac“ je sastavljen od kruga ananasa i pola banane i vrlo ga je teško kašikom savladati. I ja gledam okreću ga, obrću ga, pa ovako bi, pa onako bi i prvih mjeseci ljudi bi pojeli sladoled i šlag, a „Meksikanca“ ostavili u zdjeli. Smijali smo se par mjeseci dok se narod nije privikao. Hrabriji su posegli rukom, duhovitiji tražili viljušku i nož. Smijeha nije falilo“, prisjeća se Brano jedne od brojnih anegdota.

Nekoliko stotina ljudi ljudi zna napraviti kup!

Rizik svakog posla je da će neko od radnika saznati tajnu i otvoriti svoj biznis. Međutim, Brano tvrdi da on nikad nije imao bojazni da bi se to moglo desiti. Kako kaže, nije razmišljao na tu temu. Tome u prilog govori činjenica da je do sada nekoliko stotina, mahom djevojaka, radilo u ‘Piceriji’ i zna kako se prave kupovi, ali se zbog težine posla niko ne usuđuje.

Kad se mali Miša

zaželi slatkiša

Njegov deda Brka

Vodi ga kod „Grka“

Pa se čudom čude

šta kod „Grka“ nude:

Slatkiše bez mane

da ti pamet stane.

Kupova, kolača,

voćnih, čokoladnih

napitaka raznih

toplih i hladnih.

Pa voćne salate

Raskoš sladoleda

Na slatkoj su muci

i unuk i deda.

Pa se Brka smeška:

„Eh, i ja bih mator

ovde vrlo rado

bio degustator.“

Razvedre se lica

i setna i mrka

čarolije slatke

kad vide kod „Grka“.

Jefto Odavić

„Svi sastojci sladoleda, koji su neizostavan dio kupa, italijanski su. Baze i paste. Baza je osnovna smjesa. Pasta je ukus. Receptura je, takođe, italijanska. Nema tajnog sastojka. Bitno se pridržavati recepta. Na početku nisam imao recept već sam sladoled naručivao iz Herceg Novog. Onda sam jedno vrijeme naručivao preko ‘Travunije’ i tek kad sam nabavio opremu, počeo sam i ja proizvoditi sladoled. Prijatelj Damir iz Banja Luke, vrhunski slastičar, pokazao mi je recept. I ako se držiš recepta i kvalitetnih smjesa nema greške“, tvrdi Brano, koji polako, ali sigurno slatkom zanatu uči sina Luku dok mu kćer Jelena i sestričine Emilija i Andrea pomažu šaljući slike kupova iz različitih dijelova svijeta, a onda on, priznaje, sa istom radoznalošću, kao prije tri decenije, smišlja kup koji bi sastojcima, kvalitetom i cijenom mogao prilagoditi posjetiocima slastičarne „Grk“…

Imao je Brano, kako kaže, mnogo ponuda da pravi kupove za druge kao i da otvori „Piceriju“ na moru, ali nikad nije prihvatio ponudu, jer je bio svjestan da bi morao žrtvovati svoju slastičarnu. To je za njega bio mač sa dvije oštrice i prosto nikad nije želio da riskira. Rekli bismo, na sreću Trebinjaca.

„Više volim zimu. Manji je obim posla pa tada imam bar malo slobodnog vremena. Ljeti, u špicu sezone sjedim ili u drugoj kafani ili u ovom (pokazuje rukom na mjesto između zida i šanka) dijelu, jer kad sjedim vani, htio to ili ne, ipak, imam profesionalnu deformaciju. Tada pratim šta se dešava i kako diše kafana, jer meni, kao vlasniku radnje, vrlo je ružno sjediti vani i gledati kako neko stoji preko puta mene i čeka na sto 45 minuta, a ja u isto vrijeme znam da to ne može brže. I onda su nervozni gosti, a nervozan sam i ja i onda lijepo odem kod ‘Keka’ ili kod ‘Smilje’ i pijem kafu na miru“, kroz grlen smijeh priznaje Grkavac i dodaje da je biti vlasnik ugostiteljskog objekta veliko odricanje i još veća odgovornost.

Na kraju svake sezone, Brano sumira rezultate. Do detalja analizira koji je kup bio najprodavaniji, koji je imao minimalnu „prođu“, šta treba promijeniti, kako osvježiti meni … Ideja, želja i planova mu ne fali, a nama, za kraj razgovara, otkriva tajnu da su već naručene nove i vrlo neobične zdjelice te da će meni već ovih dana biti proširen za desetak novih kupova. Ostaje nam samo da ih probamo…

Jelena DANILOVIĆ/Glas Trebinja