redakcijatrebinjedanas@gmail.com
+387 66 416 300

  • Lasta Promet
  • Lasta Promet

Indeks ‘težak’ 22 desetke

Indeks ‘težak’ 22 desetke

Jedan od najboljih studenata farmacije iz Banjaluke, Milica Petković samouvjereno ide ka cilju.

Čovjeku su u životu potrebni samo vjera i malo dobre volje da bi se ostvarili snovi iz djetinjstva.

Kada se prije pet godina uputila za Banjaluku iz rodnog Nevesinja, Milica Petković (24) nije ni slutila da će postati jedan od najboljih studenata farmacije na Medicinskom fakultetu Banjalučkog univerziteta.

Za pet godina „sakupila“ je čak 22 desetke i devet devetki, a „omakla“ joj se i jedna osmica, što je bilo dovoljno za više nego zavidan prosjek od 9,63, na osnovu čega je, kao najbolji student, dobila poziv prije nekoliko dana da bude gost na svečanom prijemu i predavanjima u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva u BiH.

„Lijep je osećaj kada vam neko da priznanje za vaš trud. Bila sam privilegovana pozivom u Agenciju za lijekove i medicinska sredstva BiH, gdje bih jednog dana, kada završim školovanje, voljela da se okušam i profesionalno. Imala sam priliku da upoznam svoje kolege iz Sarajeva i Tuzle, takođe najbolje studente sa farmaceutskih fakulteta iz ovih gradova, i da sa njima razmjenim iskustva, ali i započnem nova prijateljstva“, podijelila je sa nama utiske djevojka širokog osmjeha i prodornih zelenih očiju koje jasno govore da su čovjeku u životu potrebni samo vjera i malo dobre volje.

Milica je farmaciju upisala, kako kaže, zahvaljujući porivu da pomaže ljudima, a medicina joj je oduvijek bila velika strast.

„Oduvijek sam voljela da komuniciram sa ljudima, da slušam njihove probleme i pokušam da im pomognem, pa sam se iz tih razloga i opredijelila da upišem Medicinski fakultet u Banjaluci, smer farmacija“, objašnjava Milica.

Ostaje u BiH

Iako je sve više mladih koji po završetku školovanja napuštaju granice BiH, Milica Petković nije jedna od njih i nada se da će svoju karijeru graditi na ovim prostorima.

„Željela bih da ostanem, meni se na napuštaju naši krajevi. Moja najveća želja je da jednog dana radim ili u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH ili kao profesor na fakultetu, pa ćemo vidjeti šta će prevagnuti“, optimista je Milica.

Uprkos neizmernoj pozitivnoj energiji kojom odišu svaki njen pokret i gest, Miličin put do željenog cilja nije bio popločan ružama. Od svoje desete godine živela je samo sa majkom, čija primanja su skromna, pošto joj je otac umro mlad, ali je to nije sprečilo da stasa u ozbiljnu djevojku, koja zna šta želi i koliko se vrijedi boriti za svoje snove.

U Banjaluci živi u Studenskom domu „Nikola Tesla“, u sobici „dva sa dva“, sa još dvije cimerke, ali je to, kaže, nikada nije sprečilo da uredno ispunjava svoje obaveze.

„Ne vjerujem da je išta na svijetu nemoguće ako posjeduješ volju, znaš šta želiš i ako se dovoljno trudiš da istraješ u svojoj namjeri. Poslije predavanja idem na praksu u apoteku, a u međuvremenu učim u domskoj čitaonici. Predavanja su se završila u februaru, sada nam je pauza, pa se radujem što mogu svu pažnju da usmjerim na sticanje iskustva u apoteci“, kaže Milica.

Naša vrijedna sagovornica, zahvaljujući zavidnom prosjeku, već tri godine je stipendista Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske.

„To mi mnogo znači, jer mi pokriva znatan dio troškova studiranja i smještaja u studenstkom centru“, dodaje Milica.

Osim materijalne podrške, važan stimulans za učenje i siguran hod ka zacrtanim ciljevima joj je i emotivna, svesrdna podrška majke, koja joj je uvijek davala podstrek da u životu može postići sve što je zamislila.

„Na početku mi je bilo teško da odem iz svog kraja i dođem u novu sredinu. Da se naviknem na novo okruženje, ljude, ali da nije bilo podrške najmilijih, pre svega mame, bilo bi sigurno mnogo teže. Sada je sve tamo gdje treba da bude“, skromno je, kroz osmijeh, zaključila naša sagovornica.

 

Večernje novosti