urednik.trebinjedanas@gmail.com
+387 66 416 300

  • Lasta Promet
  • Lasta Promet

Narodni običaji u Hercegovini: U pleću se sve vidi

unitehna
unitehna

Narodni običaji u Hercegovini: U pleću se sve vidi

„Za polaznika se namjenjuje plećka. Polaznik skida meso sa pleća i gleda šta „piše“ na njemu za narednu godinu. Gledanje u plećku vrši se i o krsnoj slavi, kada to radi kum ili neki drugi najstariji i najpoštovaniji gost. Po plećki se predviđa kakva će biti nastupajuća godina, da li će biti rata, da li će neko u kući umrijeti, da li će biti štete u stoci, itd“, navodi Velibor Šipovac, autor knjige „Narodni običaji i vjerovanja u Hercegovini“, u dijelu u kome opisuje običaje za najradosniji hrišćanski praznik.

Da se zadržao, ovaj običaj i dan-danas, svi smo svjedoci. Htjeli priznati ili ne, širom Hercegovine, najčešće za krsnu slavu, uvijek se nađe neko od gostiju ko posegne za plećkom. Jedan od ljudi koji voli da pogleda u pleće je osamdesetšestogodišnji Radomir Stijačić sa Klobuka. Grehota ga je nazvati „starina“. Oštrouman, britkog jezika, dobrog zdravlja, vitalan kao mladić, za svakoga ima dobru riječ, šalu, temu za razgovor. Rođen je, odrastao i život proveo u rodnom Klobuku. Radio je u „Hidroelektranama na Trebišnjici“. U braku sa suprugom, od nedavno nažalost pokojnom, proveo je 60 godina. Izrodili su petoro djece. Dva sina i tri kćeri, od kojih danas ima dvanaestoro unučadi i trinaestoro praunučadi.

„Stari ljudi su vazda gledali. Od pamtivjeka. Uopšte, narod je gledo u pleće. Ja sam posmatro ko dijete, a najbolje pleće se pokaže onom, ko je zaklo brava za krsnu slavu i za Božić“, priča nam Radomir Stijačić da se generacijama narod ovog kraja bavi stočarstvom pa, pretpostavlja, da je to razlog nastanku ovog običaja.

„Moj otac i đed nisu gledali. Ja sam učio od ljudi koji bi dolazili kod nas. Interesovalo me je pa bi ja pito. Pa ti kažu. Jer svako pleće ima svoj znak. Svako je različito. Ko ga zna tumačiti. Ja ne znam sto posto sve. Znam dosta. Jer ima ozgar, pleće kad uzmeš, čašica. Ako ima puna čašica, dobro je za kuću. Od čašice prema dole palac koliko fata to se fata kuće, a ovo dolje, e to je drugo. Ako je duguljasto ne valja. More bit smrt ili boles. Vidi se u pleću ako ima i bešika u kući. Sto posto će kazati. Ako ima para bude gučica. Ako je oštro, šteta od ajvana. Nešto će ti ajvan nastradati. U pleću ima i torina. Ako je zatvorena torina-dobro je. Otvorena – ne valja za ajvan. I polje gledaš tu. I ozgar po vr pleća, ako gledaš, vidiš kakvo je. Niz pleće ono dolje što ima crta, e Bogami, to je smrtni slučaj. Ako je dalje, to je bližnjika porodici. Što vata palac, to je lično kuća. Pokaže se na pleću sve. Ako je duguljasta, to je bolest ili smrt, a prije smrt. Ne more tu vala falit nikako. Najbolje je gledat za krsnu slavu ili Božić. Do godinu dana u porodici moreš sve znat šta će bit. Ako je širok put iz kuće – udaće se đevojka, a ako je širok put u kuću – oženiće se momak. To je sto posto. Tačno to bude. Oslika se tačno. I sudbinu svu, sve porodice, za godinu dana moreš po tome da vidiš. Na polju gledaš za krave. Ako su crtice, vala sve vidiš koliko će se krava smaknut“, objašnjava nam koji dio pleća se kako zove i šta znači, jedan od osnivača Udruženja „Borci, dobrovoljci i njihovi potomci sa Klobuka“, dok drži plećku u ruci.

 „Pleće je čudo. Vjerujte mi. U mene je u kući bila interesantna stvar. Kad je bio Dejton, na Aranđelovdan, moju krsnu slavu, na pleću se ukazo krs, orginal krs. Pokazivo sam ođe popovima. Dodio bijaše pokojni pop Senko i reče mi: „To je zato što si vjernik“. To je za državu. Orginal krs, da ga crtaš ne bi tako. Žao mi što bacih to pleće. Što ga ne sačuvah, Bože mili! Tačno oni dan potpisali Dejton, a krs na pleću“, čvrsto vjeruje i danas čika Radomir da je to bio dobar znak za Republiku Srpsku.

Stijačići su oduvijek poštovali Crkvu i „držali“ do popa. Radomir se oženio 1957. godine, i za ono vrijeme neobično, ali zasnovao je crkveni brak. Svo petoro djece je krstio. Za Aranđelovdan, sveštenik odvajkada dolazi u kuću Stijačića. Pitamo ga, šta mu kaže sveštenik dok on gleda u pleće?

„Najviše pamtim prota Senka. Najduže je dodio. Gledam ja i pričam šta ‘piše’ u pleću, a on kaže – dobro. Vjeruje on to. Znam ja, nije to po Crkvi, ali vjeruje on. Vjeruje. Vjeruje. E kako je fin to čojek bio. Proto Senko je pravi gospar bio. Malo je takih danas. Rođeni Dubrovčanin. Dodio je kod mene ođe da sjedimo i kad nije krsna slava. Mi smo se dobro slazili. Jer evo što. Za vrijeme komunizma, kad sam se oženio 1957. godine ja sam se vjenčo s popom, tada, u to vrijeme. Nije moglo u crkvi i meni pop došo iz Nišića ođe i vjenčo me u kući. Jes Bogami. I svako dijete pop je meni krstio. I nijedan pop se do sad nije bunio što gledam u pleće za Aranđelovdan“, evocira uspomene čovjek koji je pročitao nebrojeno mnogo knjiga. Kako reče, i u njima je nailazio na priče o gledanju u plećke. Pa tako nas podsjeća na i „Gorski vijenac“ –„Hiljadu sam plećaka oglodao, ali ove ne viđeh nesreće… – piše, između ostalog, slavni Njegoš“.

Radomir tvrdi da je gledanje u pleće najtačnije za Božić i krsnu slavu. Mada brava kolju više puta godišnje, kako kaže, svako je pleće različito. Jer svako ima svoj znak.

„Plećka mora bit od brava, od ovna. Od dvizice ovce ili dvisca ovna. More i janje, ali bolje ovan. Kažu more svaki brav koji zoblje so iz kuće. Ako ne zoblje so iz kuće, ne more se na njemu gledat. Treba bar tri dana da zoblje so kod domaćina. Drukčije ne valja. Isto ko što ne valja gledat u svježu plećku. More se gledat u kuvanu i pečenu. Samo da je dobro skuvana ili ispečena. Samo da se more dobro ogulit. Ako nije dobro ispečena nije je lako ogulit. Ostane meso pri njoj. A kad je dobro skuvana, lako je ogulit. Bolje se vidi na kuvanoj“, priča nam i iskreno priznaje da ne kaže uvijek domaćinu sve što je vidio. Naročito ne, ako pleće pokaže neke ružne stvari, koje ni sam ne želi da čuje.

„Gadno je kazat – umrijećeš i onda kažem ženska ili muška strana nije u redu, neko će se razbolit. Nije lijepo ni kazat svakome da će mu umrijet neko od čeljadi“, obazriv je Radomir jer su bili obazrivi u priči i ljudi od kojih je naučio ovaj običaj.

„Za Aranđelovdan, što je pričao kod nas neki Tomašević, jedanesti mjesec se sve ostvarilo. Lično za našu kuću. On gledo ođe naše pleće. Samo uze pa ga baci. Kaže pokojni otac: „Šta si to Bogati vidio? Veli on: „Ma nisam“. „Ma jesi, Bogami“, veli otac. „Dobro jesam. Veliki požar će biti blizu kuće. Ništa drugo“, reče on. Jedanesti mjesec. Nama sva štala izgore. Bila pod slamom. Ja otišo u Trebinje, kad on ide ulicom pa raširio ruke: „Ooooo Radomire, čuo sam, izgorela ti je štala. Bogu milu fala! A narod viče: „ E ču, oca mu je… šta reče – Bogu milu fala što mu je izgorela štala“, a on veli: „E Bogami sam mislio“, kuća će. Vidio šljeme. To more bit od kuće, a more i od štale. Tačno jedanes mjeseci od Aranđelovdana. Prošlo 50 više godina tome. Još sam radio tada. Kakvi jado moj. Ima više, više. Uuuuu davno. Bogami, davno. Davno, davno, ali istina živa. Pitaj koga god oćeš“, divi se čika Radomir ljudima koji „znaju viđet sve. Ma oće, Bogami, ko iz knjige da čita. Sve će ti kazat. Đe, šta, kako će bit za godinu dana“.

Ovaj domaćin tvrdi da pleće ne valja predati drugome direktno u ruku.

„Ono ga baci pa ga uzmi. Što, ne znam. Baci se na sto pa nek on čojek uzme. Ne valja iz ruke u ruku. Što, to ne znam. Ima to nešto svoje“, naglašava on, dok tvrdi da se ne plaši kad neko za Aranđelovdan gleda u njihovo pleće. Kaže vidi i on sam, a i sin Milivoje dosta dobro zna: „Nemam se šta bojat. Ako je lijepo, lijepo je. Ako nije, …  Samo fala Bogu, dosle je vazda lijepo bilo“.

Radomir Stijačić se nikad nije zamjerio nikome. Pa ni zbog gledanja u pleće. Svjestan je da veliki broj ljudi ne vjeruje u ovakve stvari. I samom su mu govorili: „Ma šta koščina zna!“ No, on samo želi da sačuva običaj svog kraja, kao što to čine i mnogi drugi domaćini ne doživljavajući ovo kao gatanje.

Dijelovi plećke (sakupio Neđo Marić)

  1. krst dio plećke (Ona kost što je niz pleće izmetnuta, zove se krst),
  2. kuća (Čašica se od plećke zove kuća),
  3. čašica dio plećke (Ako je čašica puna, onda vele biće puna kuća),
  4. raka (rupa u čašici plećke),
  5. put dio plećke na čašici (Ako u čašici pleća ima neka traka do na sred nje, to se zove put),
  6. polje ravni dio plećke
  7. poljice dio plećke (Svaki ubog na ovom malom poljicu znači goveče),
  8. krst dio plećke (Ona kost što je niz pleće izmetnuta, zove se krst),
  9. nosila dio plećke između polja i čašice (Nosila se gledaju na rubu od pleća),
  10. žila dio plećke (Žila od pleća na vrh čašice zove se konjski jular),
  11. bešika dio plećke (Posred pleća gleda se bešika, odmah ispod čašice),
  12. guvno dio plećke (Površina izidgnute koščice ili krsta zove se guvno),
  13. vezir dio plećke (Ispod čašice oko vrha samog krsta imaju dvije rupice: ona rupica što je k mozgu okrenuta, zove se vezir /valija/)
  14. valija v. vezir
  15. vaška dio plećke (s druge strane krsta u odnosu na vezira),
  16. dio plećke (Samo dno pleća pokazuje jaram),
  17. muasera gatarski znak u pleću (Ako je na sred pleća odvojen oblačak, a svukud po krajevima pleća mutno, to se zove muasera /zatvor),
  18. zatvor v. muasera
  19. skupština gatarski znak u pleću (Ako li je oko oblačka svukuda čisto, onda je skupština)

I vjernici i sujevjerni!

„Hercegovci tvrde da su vjernici, ali su istovremeno i jako sujevjerni. Zanimljivo je da mnogo sujevjerja pokazujemo baš za najveće vjerske praznike poput krsne slave i Božića kad npr. gledamo u pleće, ali i prilikom vjerskih obreda na krštenju i vjenčanju, kad npr. prenosimo mladu preko praga. Konkretno, gledanje u pleće postoji u svim krajevima Hercegovine. Prenosi se najčešće s koljena na koljeno i zato se poštuje“, ističe Sonja Milišić, sociolog.

 

Pleće – eksponat u Muzeju Hercegovine

„I danas, u 21. vijeku, dosta ljudi vjeruju u ono što su naslijedili od svojih predaka. Jedno od takvih vjerovanja je gledanje u pleće. I naravno da postoji ljudi koji znaju to da rade. Moram posebno naglasiti da je to vjerovanje vezano za plećku od jagnjeta ili od brava i da je običaj vezan za Božić. Skoro, da ne postoji u Hercegovini porodica koja ne zakolje „veselicu“ za Božić. Ljudi, koji su ovo znali i oni koji danas to znaju su jako načitani, inteligentni i svestrani ljudi. I pored toga što su neki završili samo par razreda osnovne škole. U Muzeju Hercegovine, u postavci „Život i kultura Hercegovaca s kraja 19. i početka 20. vijeka“ ima posebna vitrina u kojoj su predstavljeni običaji i vjerovanja, gdje je izložena i sama plećka od Božićne veselice. To je još jedan od dokaza da taj običaj postoji u našim krajevima. I zato što su Hercegovci pretežno bili stočari. Prosto su živjeli sa prirodom i u prirodi i prihvatali su predskazanja da zaštite stoku, jer su od nje živjeli. Ovo vjerovanje očuvano je do dana današnjeg, a samo gledanje u plećku najčešće je na krsnim slavama“, naglašava Božana Đuzelović, viši kustos etnolog Muzeja Hercegovine.

Jelena Kovačević/Glas Trebinja