Rođen je 1965. godine u Sarajevu, gdje je i odrastao, završio osnovnu školu, Drugu gimnaziju i Mašinski fakultet, ali za sebe kaže da je Trebinjac. Kad ga pitamo: „Zašto?“ Sa osmjehom odgovara: „Pa, valjda si odande odakle ti je žena, a moja supruga Slađana je Trebinjka.


“Ovako razgovor počinje, jednog vrelog julskog popodneva, u kafiću „Hedonija“, Branislav Rupar, zaposlen u Elektroprivredi Republike Srpske kao direktor Direkcije za proizvodnju, čovjek koji je ispunio svoj „crveno-beli“ san. Prije par godina postao je povjerenik za članstvo „Crvene Zvezde“ ispred grada Trebinja, a prošlog mjeseca povjerena mu je velika čast – postao je i član Skupštine FK „Crvena Zvezda“.
„Otkad znam za sebe, navijam za Zvezdu. Sjećam se svakog detalja prve utakmice, koju sam pratio sa tribina stadiona na Koševu. Bilo je to 1972. godine. Sarajevo protiv Zvezde. Pobijedila je Zvezda sa 4:2. To je bilo zadnje kolo te sezone. Istovremeno su igrali Partizan i Željo na stadionu „JNA“ u Beogradu. Pobijedio je Željo sa 4:0 i bio prvak one velike Jugoslavije“, evocira uspomene Branislav na rane sedamdesete godine u rodnom Sarajevu i prve utakmice koje je gledao „uživo“.


Njegov otac i ujak su navijali za naš najtrofejniji klub, pa je uz njih zavolio crveno-beli dres. Najranija sjećanja sežu mu na generaciju koju su predvodili Jovan „Kule“ Aćimović, Nikolić, Džajić… Olja Petrović na golu.
„Iako sam odrastao u Sarajevu, nijednog trenutka nisam pomišljao da navijam za Željezničar ili Bosnu. I nisam jedini koji je tako razmišljao. Dosta Sarajlija je navijalo za Zvezdu. Čak ne mogu reći da je to bilo po nacionalnoj pripadnosti pa da Srbi navijaju za Zvezdu ili Partizan. Ne. Neki moji prijatelji Bošnjaci su bili vatreni navijači Zvezde i redovno išli na utakmice u Beograd, ali i dočekivali Zvezdu kad dolazi u naše Sarajevo“, ističe Rupar da su Sarajlije dobro znale da je Zvezda najveći klub jugoslovenskog fudbala.
Pamti ovaj strastveni ljubitelj kluba sa Marakane prvi susret sa Draganom Džajićem, trećom Zvezdinom zvezdom. Bilo je to dok je još bio stari stadion na Koševu. Ni sam ne može sebi da objasni zašto je tada utrčao na teren. Igrači su se zagrijavali. Ograda je bila niska, a njemu je srce htjelo da iskoči iz grudi kad je ugledao Džajića. Preskočio je i dotrčao do njega. Od uzbuđenja se ne sjeća šta mu je rekao, ali nikad neće zaboraviti kako ga je pomilovao po glavi.
„Veća sreća za mene tada nije postojala. Tresao sam se kao prut“, naglašava Branislav koliko uzbuđenje je osjećao u tom trenutku i iskreno priznaje da je često plakao, kao dječak, kad Zvezda gubi, a i danas suza krene. Kao što mu je krenula i kad ga je otac prvi put odveo na „Marakanu“. Nije imao ni 16 godina. Bila je to 1981. godina. Protivnik je bio slavni Inter, koji je tada i pobijedio sa 1:0. Gol je dao Muraro, a Zvezda ispala iz daljeg takmičenja. Iako su njegovi idoli izgubili, nije bio razočaran. Mnogo je jači bio osjećaj što prvi put stoji na čuvenoj „Marakani“ na prepunim tribinama.
„Zamislite 100.000 ljudi na jednom mjestu. Recimo Zvezda da gol i počinje pjesma, ma para nebo. Da se naježiš. Poseban je to osjećaj. To je nešto što je jače od čovjeka. Ja na sport gledam kao na jednu veliku ljubav. Za mene je Zvezda ljubav“, poručuje osvjedočeni Zvezdaš, koji je prvu člansku kartu dobio prije ravno 50 godina. Žali za njom jer je nepovratno izgubljena u ratnom Sarajevu.
Uslijed raznih prilika i neprilika u srpskom fudbalu, članstvo zamire pa FK „Crvena Zvezda“ 2010. godine donosi odluku da intenzivira učlanjivanje. Tada i on obnavlja članstvo. Klub izdaje nove kartice, da bi ih prošle, 2016. godine opet promijenili. Promjenom sistema učlanjivanja i brige o članstvu Klub formira tim povjerenika za gradove u Srbiji, Srpskoj, regionu i dijaspori. Zadatak povjerenika je da omasove članstvo Zvezde, ali i da promovišu zdrav način djelovanja navijačkih grupa. Jedan od tih povjerenika postao je Branislav Rupar. I to, postao je povjerenik za Trebinje.
„Mislim da taj posao obavljam savjesno. Učlanio sam dosta ljudi u Zvezdu. Svakodnevno im pričam zašto je dobro da budu članovi. Mnogi me pitaju kuda ide novac od članarina, pa evo da objasnim. Članarina na godišnjem nivou za punoljetna lica iznosi 1.000 dinara ili oko 17 KM, a za maloljetna lica iznos je 500 dinara ili oko 8 KM. Taj novac ide za rad Omladinske škole, kako bi Klub imao svoj podmladak, da bi sutra opet gledali nekog novog Vidića, Stankovića, Piksija …


Povjerenik je zadovoljan brojem „crveno-belih“ u Trebinju, ali smatra da uvijek može bolje. Promoviše ljubav prema sportu, prema klubu. Objašnjava da se ta ljubav može iskazati kroz akcije koje će učiniti Trebinje ljepšim.
„Nažalost, danas neki momci pogrešno shvataju ljubav prema Klubu i uopšte navijanje. Oni misle da je samoisticanje kroz napadanje nekog drugog, da je to nešto pozitivno. Ne. To su navijači koji tu budu, godinu dvije, maksimalno tri, što im je u tom trenu zanimljivo, što su uvijek s druge strane zakona. Međutim, prođe vrijeme, a njih nema nigdje. Poslije izvjesnog vremena se zaborave, kao što i ti momci zaborave ko je igrao za Zvezdu. Ti se ne mogu nazvati navijačima“, ogorčeno nam priča da su huligani rastjerali prave navijače sa tribina, što se nije smjelo desiti. Prisjeća se utakmica Zvezda – Osijek sa 90.000 navijača i Zvezda – Budućnost sa 50.000, koji pjevaju koliko ih grlo nosi.


„Danas, ako nije derbi, jedva par hiljada. Ljudi se jednostavno plaše dovesti djecu na stadion“,smatra Brano da država mora pod hitno reagovati i ustanoviti strožije zakone za nerede na tribinama.

Nedavno su održani izbori za Skupštinu FK „Crvena Zvezda“. Starom sazivu je istekao mandat. Odlučeno je da Skupština broji 67 članova, od čega 36 delegiraju navijači. Iz Republike Srpske, članovi su postala dva Hercegovca. To su Predrag Šupić iz Gacka i Branislav Rupar iz Trebinja. Delegirani su od strane navijača iz Republike Srpske. Glasanje je bilo putem interneta. Mogli su da glasaju samo članovi i to su se morali ranije prijaviti da će glasati elektronski. Dobili su i svoj kod. Takođe, održano je i glasanje unutar prostorija kluba.
„Velika je čast biti član Zvezdine Skupštine. Po broju glasova Predrag je bio na jedanaestom mjestu, a ja na devetom. Bili smo visoko rangirani, vjerovatno, jer nas poznaje dosta navijača iz Srpske, ali i Srbije. Odavno smo „na severu“. Skupština je već imala prvo zasijedanje. Usvojen je izvještaj o poslovanju za prošlu godinu. Prioritet nam je smanjenje duga, koji je ova Uprava naslijedila. Dosta obaveza je prebačeno na Skupštinu. Već su usvojeni neki novi prijedlozi i dati zadaci Upravi kluba za naredni period“, objašnjava nam da je čitav život posvetio Zvezdi te da je ovo kruna njegove ljubavi prema klubu iz ulice Ljutice Bogdana. Nije ni slutio Brano da će doživjeti da se u skupštinskim klupama bori za Zvezdu sa čuvenim Džajom, koji ga je prije 45 godina pomilovao po glavi i učinio najsrećnijim ispod Igmana.
Pored Slađe i Zvezde, Branislav Rupar ima još jednu veliku ljubav – fotografiju.


„Sve je počelo u srednjoškolskim danima. Druga Sarajevska gimnazija i jedan prijatelj, danas nažalost pokojni, uspomene su koje me vežu za prve fotografske korake. U prvom razredu me je nagovorio da se učlanim u foto-sekciju. Imali smo prostoriju za razvijanje filmova. Danima smo zajedno pravili fotografije. Nastavili smo i poslije odsluženja vojnog roka. Međutim, vrlo brzo, taj moj drugar gine prilikom pada sa motora. Nisam više imao snage da fotografišem. Bez njega mi više nije bio isti osjećaj“, drhtavim glasom ovaj ljubitelj Nikon-a priča da su onda došla neka ružna vremena, u kojima je čak dva puta ranjen na ratnom položaju, ali ni tada nije odustajao od Zvezde. Ako bi dobio dan dva dopusta, išao bi na utakmice. Fotografiji se vratio prije sedam godina, kad je supruga Slađana izračunala koliko godišnje novaca troši na „Malboro“ cigarete. Nije mogao zamisliti dan bez paklice cigareta, a onda je prelomio. Kupio je „Nikon“ i prestao da uživa u duvanu. Opet „škljoca“. Na radost porodice, prijatelja, ali i brojnih Trebinjaca, koji s oduševljenjem prate njegov rad.
Bari se NE zaboravlja!
„1991. godina. Evo, već je prošlo 26 godina, a kao da je juče bilo. Sjećam se svakog detalja, svakog momenta. Gdje sam se našao s drugarima. Kad smo ušli u autobus. Kad smo krenuli. Kuda smo putovali. Već je bilo problema u Hrvatskoj. Incidenti u Borovu selu, a mi trebamo preko Hrvatske putovati. Roditelji su brinuli. Dio navijača je otišao brodom Bar-Bari. Međutim nije bilo dovoljno kapaciteta pa smo morali autobusom. Iz Sarajeva smo krenuli sa pet autobusa preko „Unis tursa“. Okićen autobus zastavama. Pridružili smo se koloni autobusa iz Beograda na autoputu za Zagreb. Krenuli smo u utorak ujutro. Oko 10.000 navijača je išlo autima i autobusima, a oko 10.000 je došlo brodom i avionom. Bilo je 20.000 naših. Nikad neću zaboraviti te penale. Imao sam neki čudan predosjećaj da ćemo pobijediti. Zvezda je osvojila Kup evropskih šampiona. Darko Pančev je šutirao taj pobjednički penal. Nebo je eksplodirao poslije gola. Mjesec dana poslije, ja još nisam bio svjestan da smo šampioni. I to je posljednja lijepa stvar koju pamtim iz tog perioda. Onda je počeo rat, koji je promijenio i ljude i sport“, rezignirano priznaje Rupar.


„Kad je rekla – za Zvezdu, odahnuo sam!“
„U svakodnevnom govoru možemo čuti: „Zvezda je ljubav, a sve ostalo su sitnice“. Zaista, i meni se desi da kad kažem ljubav, da pomislim na Zvezdu. Tada se moja supruga naljuti i shvatim da je u pravu. Jer imamo divan brak, familiju koju volimo. Imam posao, ali moram reći imam i Zvezdu. No, ako govorimo o ljubavi, ipak je to Slađana, koja vrlo rado ide sa mnom na utakmice. Međutim tada idemo na zapad. Inače sam uvijek „na severu“, otvara dušu Branislav i dodaje da je 1996. godine došao u Trebinje, ubrzo upoznao sadašnju suprugu i jedno od prvih pitanja, koje joj je postavio bilo je – Za koga navijaš? „Kad je rekla – za Zvezdu, odahnuo sam!“
Što manje mržnje!
„Apelujem na sve! Ne mrzite nekoga zato što navija za drugi klub. Navijajte iz srca. Ne dozvolite da vama manipulišu ljudi, koji kroz huškanje na nered zadovoljavaju svoje komplekse. Bitno je voljeti sport. Bitno je voljeti ljude. Nema opravdanja za huliganizam, tuče i mržnju“, poručuje Branislav Rupar mladim naraštajima.
Jelena Kovačević/Glas Trebinja
Foto: Branislav Rupar