urednik.trebinjedanas@gmail.com+387 66 416 300

Bihovo – selo dobrih komšija

Bihovo – selo dobrih komšija

Avdo Busuladžić: „Put je svačije dobro! Neophodno je popraviti put kroz Bihovo. Spojiti Volujac i Razvodno!“ Danilo Milišić: „Jedino što fali je bolji put. Kad bi se povezao Volujac i Razvodno kroz centar sela…“

LEGENDA kaže da se nekad davno u Trebinju ženio beg djevojkom koja nije bila sa ovih prostora. Bila je bogatija od njega. Jedinica u oca. Pomalo razmažena i vrlo prohtjevna. Kad je stigla u naš grad, danima je birala gdje želi da živi. Premišljala se i ponavljala: „Bih ovdje. Bih ondje. Bih ono…“, dok nije došla u Dživarsko polje, pogledala u suncem okupana brdašca iznad i rekla: „Bih ovo!“

Tako je, tvrde mještani, nastalo ime sela Bihovo. Jednog u nizu sela nekadašnjeg Dživara, a danas Petrovog polja, na samo pet kilometara od Trebinja, koje se ugnijezdilo između magistralnih puteva za Dubrovnik i Herceg Novi. Selo je zbijenog tipa, gusto naseljeno. Kuće sa okućnicama su raspoređene po obodu polja, uz brdašca.

Grupisane su po porodicama. Karakterišu ih velike „tarace“ s kojih „puca“ pogled na njive. Svaka kuća ima svoju čatrnju. U selu je veliki broj starih begovskih kula, ali i novih modernih kuća…

U BIHOVO se stiže na dva načina,u zavisnosti u koji dio sela želite otići. Ako sa Aleksine Međe krenete prema Volujcu, jasno obilježena tabla će vas uputiti lijevo do Lučić njive, u kojoj odvajkada žive Milišići i Bokonjići.

Četiri kuće jednih i dvije drugih. Ispod njihovih kuća možete produžiti uskim krivudavim putem, opasanim zidovima od ručno slaganog kamena, do Poduvale, drugog dijela sela.

Međutim, mještani tog dijela sela (Vujići, Debote i Parijezi), kao i oni koji žive u centralnom, najgušće naseljenom dijelu (Busuladžići, Alijagići, Spahovići, Salahovići, Bijedići, Budalice i Hadžovići) i u četvrtom dijelu – Crnču, a to su: Vukovići, Elakovići, Ambulije i Duperi, idu drugim putem.

Sa Aleksine Međe skreću ka Herceg Novom, a onda kroz Donje Čičevo do „Razvodnog“ i opet postoji tabla koja upućuje na desno, u Bihovo. Put je asfaltni, ali vidno oštećen, i opet vijuga kroz nepregledno vinogorje.

„Gustrijena“ je raskrsnica puteva za Crnač i centralni dio sela. Iznad „Poduvale“ asfaltni put nastavlja do pravoslavnog groblja i čuvene crkve „Petkovice“. Oko groblja su kuće Ambulija i Orlovića. Najnoviji dio Bihova zove se Naselje. Nastao je izgradnjom baraka za radnike, koji su u Trebinje dolazili mahom sedamdesetih godina kad su ovdje izvođeni obimni građevinski radovi.

POČETKOM marta uputila sam se u Bihovo. Neobično visoke temperature za ovaj period godine ulijevale su mi nadu da su ovi, tradicionalno vrijedni domaćini već u baštama. Tako je i bilo.

Priznajem, pažnju mi je prvo privukla jedna predivna lila magnolija, a za njom i palma. Dok sam se ja pitala ko je duh Mediterana prenio u Bihovo, gdje se tradicionalno uzgaja vinova loza i breskve, nježna plavuša je izgovorila: „Dobar dan. Izvolite!“, i širom otvorila kapiju. Saznah da se zove Behija Busuladžić. Potom upoznah i njenog supruga Avda. Nisam stigla ni da se predstavim, a već sam počašćena i tulumbom i hurmašicom.

„Busuladžići ovdje žive generacijama. Tu sam rođen, kao i moj otac i đed i prađed“, ovako započinje razgovor Avdo Busuladžić, kapetan fregate u penziji. On i supruga Behija su radni vijek proveli u Splitu. Do penzije su godišnje odmore provodili u Trebinju. Sa Avdovima u Bihovu i Behijinim u Hrupjelima. Po odlasku u penziju odlučili su da se vrate u Bihovo, na svoje imanje. Uredili su kuću i dvorište i sad uživaju.

Behija i Avdo Busuladžić

„U Crnču sam završio osnovnu školu. Još mi je u nosu farba jer se škola obnavljala u tom periodu poslije Drugog svjetskog rata. Zatim sam završio gimnaziju u Trebinju i 1959. godine se upisao na Vojno-pomorsku akademiju u Splitu, koju sam uspješno završio i dobio čin potporučnika. Prvi brod na koji sam ukrcan bio je razarač ‘Split’, a za specijalizaciju da bih službu nastavio na raketnim brodovima sovjetske proizvodnje“, Avdo mi navodi samo neke dijelove iz više nego uspješne pomorske karijere u čuvenoj JNA.

OSIM na vojnim brodovima, plovio je i na trgovačkim brodovima po Mediteranu, o kome priča s posebnom pažnjom, kao uostalom i o mornaričkom pozivu.

„Busula na turskom jeziku znači busola-kompas. Moje prezime je Busuladžić. Znači da mi je kompas bio predodređen“,uvjerava me Avdo i polako evocira uspomene na Bihovo njegovog djetinjstva.

„Pamtim ljude, koji su se međusobno jako poštovali. Porodice su bile brojne. Svi su imali od troje do osmoro djece. Ja sam imao petoricu braće i jednu sestru. Mi nismo smjeli proći pored komšije, a da ga ne pozdravimo. Stariji, ko god on bio iz sela, mogao nas je naružiti ako smo bili nevaljali, i za uši poteći pa i udariti šamar, a da i ne smijemo ocu kazati. Jer bi nas i otac dodatno naružio“, podsjeća Avdo na vrijeme kad su se poštovali stariji i istovremeno opisuje Trebinje pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka:

Pod platanima ljudi kad se sretnu, pozdrave se uz obavezno ‘dobro jutro’ ili ‘dobar dan’, skinu šešir, a danas?!“

PRIČAJU mi Busuladžići da je vladao mir, bezbrižnost, sigurnost. Kako su stasavali, tako su se zapošljavali.

Svi su bili jednaki. Prisjećaju se da se u to vrijeme govorilo: „Nije fabrika u Trebinju, nego je Trebinje u fabrici“, jer je Industrija alata bila gigant u pravom smislu te riječi. Zaposlenje je bilo obezbijeđeno. Dobri studenti su imali stipendije.

Školstvo i zdravstvo je bilo besplatno. Većina privatnih kuća je tada napravljeno. Ni Avdo ni Behija se ne mogu sjetiti da je bilo kriminala u gradu, a ni ubistava. Držalo se do porodice. Pazilo se od koga se ženite i za koga se udajete.

„Išla sam u Tehničku školu. Poslije drugog razreda smo morali završiti stolarski ili kamenorezački zanat. Jer bi škola one koji su loši đaci ostav ljala na zanatu, a mi, dobri, išli smo u treću i četvrtu godinu Tehničke škole. Moje drugarice i ja smo bile na kamenorezačkom zanatu. Naš majstor je bio Đuro Mađar, prvi kamenorezac u Trebinju. U drugoj prostoriji, od koje su nas odvajale samo daske, bio je stolarski zanat. Njihov majstor je bio Avdov otac, poslije moj svekar. Na jednom od časova, jedan dječak me je uštinuo. Ja sam ga ošamarila. To je svekar vidio. Došao doma i rekao Avdu: ‘Ima jedna mala kod Malkića…’“. Dok mi Behija ovo priča smiju se uglas i zajednički tvrde da je najljepše sklopiti brak sa nekim ko je isto odgojen, na isti način poštuje porodicu, jer život donese bezbroj prepreka.

PRIZNAJE Behija da joj je ponekad bilo teško u braku s pomorcem. On na moru po dva, tri mjeseca, a ona sa dva sina. Bila je zaposlena u velikoj građevinskoj firmi „Konstruktor“. Djeca znatiželjna, rasla, veliki grad, luka,pomorci, koji su prvi donijeli drogu. Bila im je i otac i majka, ali ne žali što je stalno ispitivala kuda idu, s kim su, ko su im drugari, jer su izrasli u odgovorne i ozbiljne ljude, koji ih redovno obilaze sa unučicama.

Avdo i Behija su penzioneri, ali su vrlo energični i neumorni. Kuću su sredili, a u dvorištu posadili: badem, orah, kivi, trešnje, dunje, breskve,višnje, mladi vinograd. Prezadovoljni su životom u Bihovu. Imaju vodovod, električnu energiju, telefon, internet i put. Veliki problem im predstavlja put, koji jeste asfaltiran, ali je jako uzak i krivudav sa već propalim asfaltom.

„Put je svačije dobro! Moramo popraviti put. Ako bismo uspjeli spojiti od Razvodnog do Volujca, Bihovo bi procvjetalo. Svi mještani se slažu da se nešto mora učiniti“, gotovo uglas mi kaže ovaj vedri bračni par.

 

Na rastanku sam ih pitala kakve probleme imaju u selu, a Avdo mi je u duhovitom tonu odgovorio: „Kardiovaskularne! Imao sam infarkt. Radim non stop, a Behija mi stalno govori da moram mnogo više“, a zatim se uozbiljio i naglasio: „Stalno govorim da sam dobro, a onda naiđe Dano i kaže: ‘Avdo moraš na pretrage’“…

KAD u Bihovu pomenete „Dana“, svi dodaju: „Mnogo nas je zadužio!“.

dr Danilo Milišić: Apsolutno sve se ulagalo u obrazovanje djece

Danilo Milišić je ugledni trebinjski hirurg, rekorder po broju operacija. Čovjek, koji je svjedok rada trebinjske bolnice od samog početka. Rođen je u Bihovu i za mještane, on je jednostavno Dano. Tako ga svojataju, a on se ne ljuti.

Tu je rođen, a odrastao je na obali mora u Igalu. Otac željezničar premješten je po potrebi službe u susjednu Crnu Goru. Kad je bio drugi razred osnovne škole, porodica se opet doselila u Bihovo.

„Lijepe dane odrastanja na moru i življenja na željezničkoj stanici zamijenio je divni ambijent Dživarskog polja i sela Bihova u kome je u to vrijeme vrvilo od djece mog uzrasta. Odmah sam našao društvo. Selo je i tada, kao i danas, bilo multietničko. Međutim, te razlike niko nikad nije osjetio. Prosto je postojao red, poštovanje između porodica. Obavezno smo morali pozdraviti svakoga sa ‘Dobar dan’. Kad se vraćamo iz škole nene i bake bi nam iznijele lokum da nas počaste. Svuda su bili nepregledni vinogradi. Svaki pedalj zemlje se obrađivao. U selu je postojao pudar. To je bio Hasan Bijedić. Njegova pudarica, odakle je osmatrao polje, nalazila se iznad Parijeza kuća. Ako bi neko ušao u vinograd, njegov glas bi se prolomio poljem: „Izađiiii. Šta radiš tamoooo?!’“, priča mi doktor Danilo i pojašnjava kako je školovanje nastavio u Crnču, a zatim u trebinjskoj gimnaziji. Potom odlazi na Medicinski fakultet u Beograd, koji završava u roku, bez ijednog dana apsolventskog staža, ali svaki raspust dolazi u Bihovo da pomogne roditeljima.

OD DOKTORA saznajem da se tada živjelo mnogo teže, radilo se više, ali se i radovalo sitnicama. U Bihovo, električna energija došla je početkom šezdesetih, a voda početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka što je selo učinilo još ljepšim mjestom za život.

Selo je bilo poznato po „finom gledanju“, ali i po jako obrazovanim ljudima.

Očevi su uglavnom radili na željeznici, a majke su bile domaćice. Obrađivala se sva zemlja i apsolutno sve se ulagalo u obrazovanje djece. Većina je išla u gimnaziju, a vrlo mali broj je išao na zanat. U moje vrijeme je bilo jako puno inžinjera i tri ljekara. Pored mene, tu su još bili Vuković i Budalica“, priča mi Danilo Milišić kako se obreo na Medicinskom fakultetu u Beogradu .

IMAO je četiri ujaka u Beogradu. Drobnjaci iz Slivnice. Ljetnje raspuste je provodio kod njih. Jedan ujak je radio u Fondu zdravstva. Družio se i sarađivao sa ljekarima na VMA, veoma uglednim, kulturnim, obrazovanim.  Danilo je bio oduševljenim tim ljudima. Tvrdi da se nikad nije pokajao – opet bi studirao medicinu i specijalizirao hirurgiju. Jer smatra da je to jedina grana medicine koja upotpunosti izliječi pacijenta, ako se bolest na vrijeme otkrije, uradi se operacija i čovjek ozdravi.

„U to vrijeme se poštovao ljekar jer nas je bilo malo. Bolnica je otvorena u martu 1966. godine, a ja sam došao u oktobru iste godine. Imao sam mnogo mogućnosti da se zaposlim. Pogotovo kad sam specijalizirao. VMA, Bežanijska kosa, Njemačka, Engleska… međutim, izuzetno sam poštovao roditelje i rodni kraj. Smatrao sam da treba da im se odužim bar koliko-toliko“, priča mi doktor Dano, a da je to sve istina potvrđuju svi mještani, koji kažu kad su im se roditelji razboljevali, svuda bi se čulo; „Zov’te mi Dana!.

KOLIKO u Bihovu poštuju Dana, toliko poštuju i njegovu suprugu Nadu, koja je takođe ljekar. Nada, iako Srbijanka – Pančevka našla je zajednički jezik sa svim komšijama.

„U jednom trenutku sam imao osjećaj da se više od mene vezala za ovaj kraj. Krajem sedamdesetih dobio sam radno mjesto na ‘Bežanijskoj kosi’. Kažem ja njoj da idemo, a ona kaže: ‘Ma gdje ćemo se sad seliti, dobili smo stan, a tu su i djeca…’, a zapravo nisam otišao zbog oca. Dao mi je punu podršku, ali sam vidio suze u njegovim očima“, i opet dodaje da se nije pokajao jer mu niko ne može umanjiti sve ono što je uradio za Trebinjce.

Danilo i Nada imaju sina i kćer i dvoje unučadi. I sin Saša je ljekar.

DANILO je u penziji, ali ne i u mirovini. Sudski je vještak. Povremeno je angažovan u ambulanti. I dalje se usavršava, prati nove trendove u medicini, ali i provodi slobodno vrijeme u Bihovu, koje mu danas izgleda kao dio grada. Održava imanje, uživa u zdravoj hrani i u pogledu na cijelo polje.

„Jedino što fali je bolji put. Kad bi se povezao Volujac i Razvodno kroz centar sela…“, potvrđuje priču komšije Avda, doktor Dano.

LINGVISTA Savo Pujić piše da se selo Bihovo prvi put pominje 1469. godine. U Almanahu Trebinje 2012. iznosi popise stanovništva od 1851. godine. Te godine Bihovo je imalo 58 domova i 392 stanovnika. Godine 1879. i 1910. selo ima 70 domova i 394 odnosno 435 stanovnika. Godine 1991. Bihovo sadrži 163 doma i 658 stanovnika, a 2011. oko 200 domova i oko 600 stanovnika, čime se potvrđuje Avdova i Danilova priča da Bihovo ima sve uslove za život kao u gradu…

DŽIVARSKO ILI ŠVEDSKO VASPITANJE?

Sin, snaja i pet unuka nam žive u Švedskoj, koja je potpuno drugačija zemlja od Hercegovine. Zove me sin nedavno i kaže: ‘Mama, za vaspitne mjere koje si primjenjivala u našem vaspitanju ovdje bi dobila doživotnu robiju! Djeca se ne smiju ružiti, tući…’ poručuje mi sin, ali ja znam da nisam pogriješila“, kaže iskreno Behija Busuladžić.

SENJSKA BURA I ŠIBENSKA CURA

Avdo Busuladžić: „Brod ne trpi aljkavost. Morate biti odgovorni. Ne smijete piti alkohol, biti nemarni jer takve sitnice dovode do velikih nesreća. Pogotovo u oblasti Senja. Zato se među pomorcima često kaže: „Čuvaj me Bože Senjske bure i Šibenske cure!“

SALKOVA BRANJA

„Salko Alijagić je imao konje i orao je njive svima u selu. Djeca su ga obožavala. Kad posije žito ili kukuruz, onda zakači branju. To je bilo pruće kojim je trebao pobranjati sjeme. Nas djecu bi iskupio i sjeo nas na branju. To je za mene bila ljepša vožnja nego kad sam 1969. godine kupio prvi automobil, a vjerujem i za ostalu djecu. Mnogo je volio djecu i nije se moglo desiti da neko dijete zaboravi pa je pravio i više krugova“, prisjeća se Danilo Milišić starih komšija.

ŠĆEPAN VUJIĆ: „AKO ‘OĆETE, ZOV’TE MI DANA!“

Stari Šćepo Vujić je pao i slomio nogu. Nije želio da ide u bolnicu. Sinovi su ga nagovarali, ali je ostao pri svom stavu. Jedino je rekao: „Ako ‘oćete, zov’te mi Dana“. Danilo je otišao u kuću Vujića. „U postelji leži Šćepo. Markantan, brkat. Pregledam ga i vidim da je slomljena noga. Kažem mu da mora na operaciju, da ne može prerasti samo od sebe. Međutim, nije se dao ubijediti. Mislim da je tada još uvijek u narodu bolnica bila nepoznanica, a samim tim izazivala je strah. Šćepo nikad nije pristao na operaciju, a do smrti je dao samo meni da ga obiđem i pregledam“, sjeća se dr Danilo Milišić.

Jelena KOVAČEVIĆ/Glas Trebinja