Hercegovački zmijar u penziji

Starca Đura Turanjanina iz ljubinjskog sela Vođeni u ovome gradu svi znaju kao Đuru Zmijara, a pod tim imenom ga se sjećaju i mnogi stariji Hercegovci, jer je, osim ljubinjskih, stizao i do trebinjskih i bilećki sela i okoline. Đuro se odavno ne bavi tim zanatom, ali mu je, kako kaže, iz starih vremena ostala navika strpljivosti i smirenosti, pa smo tako i razgovarali sa njim, potičući mu lagano sjećanje na početke njegovog neobičnog lova, sa kojim je krenuo pedesetih godina prošlog vijeka.

Najprije je, kaže, lovio lisice i kunice, odmah poslije Drugog svjetskog rata, prodajući njihova krzna, a onda je1956. godine na vratima ljubinjske Zemljoradničke zadruge pročitao oglas za otkup zmija otrovnica za Imunološki zavod u Zagrebu.

"Odmah sam se sjetio da sam vrlo često u jamama za kunice nalazio zmijska legla i odlučim se da se oprobam i u ovom lovu, iako ni od kunica nisam odustao. Istovremeno sam kupio i lovačku pušku dvocijevku o napravio štap sa štipavicama kojima sam lovio zmije šarke, jer su one bile otrovnice, pa su se zbog toga i otkupljivale", prisjeća se starac.

I mada se nisu puno plaćale, prema Đurinom sjećanju svega pet do šest maraka današnje vrijednosti, on je na zmijama dobro zarađivao, jer je, tvrdi, znao dnevno uloviti na desetine ovih gmizavaca. Tumarao bi po čitav ljetni dan po užarenom hercegovačkom kršu, u početku izazivajući veliku pažnju mještana ljubinjskih i sela susjednih opština, a onda su se ljudi navikli na njega, pominjući da su "na tom i tom mjestu sreli Đura Zmijara", te da im je on pokazao limenu kantu koja bi bila - puna zmija.

"Dešavalo se da bude i prepuna, jer sam, u dva navrata, u ljubinjskim selima Krtinje i u Ržanom dolu, pored jame Jagodnjače gdje su ustaše 1941. pobacale nevine Srbe, od ujutro do naveče ulovio po šezdeset zmija. To su mi bili rekordi, iako sam u prosjeku lovio po dvadesetak i nisam u lov išao svakdnevno. Ipak, u sezoni bi nalovio oko 600 komada, što bi mi uz lisice i kunice, kao i moj poljoprivredni rad, davalo pristojnu zaradu", priča čika Đuro.

O njemu su se u to vrijeme ispredale i razne priče, poput onih da Đuro zna i zmijski jezik, pa ih domami u svoju kantu, na šta se starac i danas slatko nasmije, objašnjavajući da je on samo znao njihova legla, kao i za naviku da se ljeti penju u krošnje drveća, gdj ebi ih, prisjeća se, i po sedam-osam nalazio, polako obarao i hvatao.

Ne negira da ga nikada nijedna nije ujela, ali ne zato što su ga voljele, ili ga se bojale, već jednostavno, što je on sam bio oprezan, a zmije nikada čovjeka ne napadaju prve.

Prisjeća se da svojim očima gledao nekog Sarajliju, porijeklom Hercegovca, kako zmije hvata za vrat golim rukama i naslanja im zube na obod posudice, u koju bi onda iskapao otrov, a ovaj ga takvog švercovao za serum u Njemačku.

On, međutim, kaže da nikada nije zmiju uhvatio golom rukom, bez štipaljke, a nikada se, tvrdi, ne bi ni bavio nedozvoljenim poslovima.

"Da sam bio od nekog šverca, ne bi mene zapalo da živim od lova zmija, radi bi valjda nešto lakše", našalio se čika Đuro na kraju….

Lj.L.