Od davnina je četvrtak za Bileću i Bilećane ostao rezervisan kao pijačni dan. Lokalna tržnica godinama je bila mjesto okupljanja na kome su građani trgovali, cjenkali se i družili u zdravoj i prijatnoj atmosferi.
Rijeka mještana iz okolnih sela i cijele Hercegovine još od prošlog vijeka slijevala bi se četvrtkom na poznatu bilećku pijacu kako bi kupovali ili pak prodavali mliječne proizvode, voće, povrće, ali i sve ono što su vrijedne hercegovačke ruke stvarale – poput alata i tekstila.
Tako je bilo do poslednjih petnaestak godina. Danas, kada bilećka pijaca izgleda znatno modernije, sa boljim uslovima za prodavce, postavljene tezge uglavnom zjape prazne. Broj prodavaca koji dolaze četvrtkom, sada se može izbrojati na prste jedne ruke.
Na današnjem pijačnom danu u Bileći- slika koja teško može proći neopaženo. Zatekli smo samo troje prodavaca, od kojih su dvoje došli iz Berkovića i Ljubinja.Zdravko Novokmet pamti bolje dane pijace u Bileći, kada je sve vrvilo od naroda, i kada su prodavci morali poraniti da bi zauzeli svoju tezgu.
Nekadašnje mjesto susreta, žamora i šarenila, kaže, postalo je sterilno i gotovo neprepoznatljivo. Zdravko se bavi uzgojem i prodajom koka nosilja i kako kaže, redovno obilazi pijace širom Hercegovine, na kojima je stanje manje-više isto, ako ne i lošije od ovog u Bileći.
„Godinama dolazim u Bileću i sjećam se boljih dana, dok u poslednje dvije godine na pijacu ne dođe ni dvadestero čeljadi za jedan dan. Nekad se nije imalo gdje parkirati auto, a danas evo još niko nije došao da nazove dobar dan, a kamoli da kupi nešto. Meni je trošak iz Ljubinja pedeset maraka samo da dođem u Bileću, pa možete zaključiti koliko se isplati doći, ali opet imam neku računicu na kraju dana kada sve podvučem“, rekao je Novokmet.Da je nekada bilo mnogo više naroda i prodavaca, svjedoči nam i Čedo Grbo iz Berkovića, koji na bilećku pijacu dolazi preko 15 godina. Većinu voća i povrća proizvede sam, ali, kako kaže, narod dolazi sve manje, što zbog loše finansijske situacije, što zbog velikih marketa koji guše domaću proizvodnju.
„Nekada se stajalo u redu na pijaci da bi nešto pazarili, a danas mlađe generacije nemaju tu naviku. Ono što ja vidim je da uglavnom dolaze stariji građani i to su stalne mušterije, koje uglavnom kupuju sezonsko voće i povrće. Po mom mišljenju, lokacija pijace je jako bitna da bude pored nekog prometnog puta i onda će samim tim biti i nešto više ljudi. Problem manjeg broja ljudi na pijaci je i to što je dozvoljeno da se prodaje na brojnim lokacijama u gradu, koje ipak nisu za to predviđene“ zaključuje Grbo.
Dok smo razgovarali sa prodavcima jedan stariji sugrađanin potvrdio nam je da je i sada redovna mušterija četvrtkom na pijaci. Izlazak na pazarni dan za njega je, kaže, tradicija, a četvrtak praktično „crveno slovo“. Na pijaci je zbog kupovine domaćih proizvoda ali i zbog priče i sastajanja sa ljudima koji kao i on čeznu za čašicom razgovora.
Upravo takve srdačne ljudske priče, prema njegovom svjedočenju, odvijale su se u kafani „Toljevina“ u blizini pijace, koja je već odavno zatvorena za goste. Tamo su se, tvrdi naš sagovornik, ljudi družili, brojali pazare, dogovarali poslove, ali i razmijenjivali životna iskustva i probleme, što je bio sastavni dio pijačnog dana u Bileći.Duh bilećke pijace i sada čuvaju malobrojne starije generacije Bilećana, koje još uvijek njeguju naviku da četvrtkom posjete pijacu i pazare kvalitetan domaći proizvod. U nadi da će se vratiti vremena kada je u Bileći četvrtak bio najvažniji i najljepši dan u sedmici.
Napišite svoj komentar!