Da je pas čovjekov najbolji prijatelj više je od krilatice, u šta su se uvjerili svi koji su makar jednom imali psa kao kućnog ljubimca te posebnog druga. A kako izgleda biti najbolji prijatelj psu i na njegovu odanost i ljubav uzvratiti stostruko zna Dragan Pejić, vođa Tima vodiča službenih pasa u Jedinici žandarmerije PU Trebinje.
Dragan Pejić, dreser i trener koji sa psima ostvaruje neostvarivo - ljubav je jedina formula
Ovaj čovjek, ne samo da je okružen psima na poslu već i privatno te ih kući ima čak jedanaest! Očigledno je, bez njih ne može zamisliti život pa ljubav davno spoznatu njeguje do danas, a prenio ju je i na suprugu i troje djece, stvorivši okruženje po svemu jedinstveno za život.
„Od djetinjstva sam zavolio životinje, posebno pse za koje sam se vezao uz dedu. Bio je lovac i imao lovačke pse. Obožavao sam s njima da se igram i provodim vrijeme. Tako sam nastavio i dalje, a kada se ukazala prilika u Timu vodiča službenih pasa prešao sam odmah i danas radim ono što najviše volim“, započinje Dragan naš razgovor.
U Banjaluci je završio srednju školu Unutrašnjih poslova, 6. klasa, generacija 1995/99. godina, a potom raspoređen u PS Bileća kao pripravnik, da bi nakon dvije godine prešao u Jedinicu žandarmerije u kojoj je već više od dvije decenije.
Obuku za dresuru pasa položio je 2002. godine u Bratuncu u tadašnjem Centru za uzgoj, obuku, dresuru i upotrebu službenih pasa i danas je jedini dreser pasa u trebinjskoj policiji. Kako ne bi stagnirao, reče nam, redovno odlazi na seminare, na kojima razmjenjuje iskustva sa kolegama iz okruženja, ali i iz Francuske, Španije, Norveške, Švedske...
Živi u Bileći, a u Trebinje dolazi na posao. I nije mu teško svakog dana prelaziti kilometre ovamo i nazad kada ga u oba smjera kojima hrli dočekuju prijatelji – psi kakve malo ko ima. Pripada onim srećnicima kojima je radni dan ushićenje jer je, kako nam sa puno ljubavi kaže, privilegovan radeći ono što voli.
„Čovjek se veže za životinje i da bi sa njima radio, na prvom mjestu mora ih voljeti. Bezuslovno! Svaki pas je poseban i priča za sebe, isto kao i čovjek. I sa svakim je drugačije. Jedan sluša perfektno, drugi ide za svojim poslom, treći ima strah, četvrti hoće da ugrize... Imao sam situacije i da me napadne i ugrize pas, ali to me nije spriječilo da nastavim da radim s njim. Najbitnije je shvatiti do koga je, do psa ili do mene koji ga učim i onda naći način kako mu prići. Potrebni su ogromno strpljenje i upornost“, sugeriše nam ovaj dreser nepogrešivog instinkta.
Sa psima radi sve što se tiče obuke, dresure, treninga. Kada steknu uzajamno povjerenje, a na prvom mjestu ljubav, onda sve ide glatko.
„Kada kažem da se bavim dresurom pasa mnogi me dočekaju rečenicom – A vi bijete pse?! Takve konstatacije su mi strašne. Ne možeš udarati psa i nikada to nisam činio! Da biste psa dresirali treba vremena, pažnje, strpljenja, upornosti. Posmatraš ga, da li hoće hranu, igračku da se igra jer svaki pas je rob navika i mora se pratiti njegova psiha i oslušnuti šta voli. Ako imate agresivnog psa i krenete na njega rukom odmah će vas ugristi. Ako krenete na psa sa urođenim strahom dobićete još više straha kod njega i nepovjerenje. Znači, samo su važni ljubav i povjerenje. Jedino tako možete da radite, sve ostalo ne prolazi“.
Policijski psi, kako nam objašnjava, biraju se zbog određenih karakteristika i zavisno od namjene. To mogu biti ptičari, labradori, koker španijeli, koji su dresirani da idu na miris, ili belgijski ovčari i rotvajleri, namijenjeni za patrolne pse. Ono što je najbitnije, ističe, je da su naučeni da slušaju komandu i da znaju šta i kako treba da rade.
„U MUP - u imamo pretežno belgijske ovčare, labradore i rotvajlere, koji su za odbranu i napad, obezbjeđenje ili za potrage – narkotici, eksploziv, ljudski mirisi. Njemački ovčar sve više je potisnut zbog displazije kukova, usljed čega ne može da radi prepreke. Imali smo njemačkog ovčara Rokija 2006. godine i on je bio moj drugi pas poslije labradora Lea. Upravo zbog ovakve povrede morali smo da ga uspavamo, što je bilo srašno potresno i tužno“.
U svojoj službi i druženju sa psima Dragan je imao razna iskustva. Bilo je radosnih, ali i tužnih trenutaka. Momenata koji su se urezali u srce i koje ovaj izraziti poštovalac pasa zauvijek nosi sa sobom. I danas pamti svog prvog službenog psa, labradora Lea.
„Leo je po svemu bio jedinstven! Imali smo neku posebnu vezu. To je bilo nevjerovatno! Kada sam otišao na obuku sa Leom, sinu su mi bila svega tri mjeseca. U Bratuncu snijeg, hladno, svi popodne odu kući, a ja ostajem sam sa 50 pasa. Tuga bi me stisla, a Leo me spašavao. Pustio bih ga iz boksa. On bi stao i gledao me. Vidio je da nisam dobro i onda bi se zatrčao, skočio na mene i valjali bismo se po snijegu. Tačno je osjećao da me stiskalo teško breme. I ne kaže se za džaba da je pas čovjekov najbolji prijatelj“, sa puno emocija prisjeća se svog malog a velikog prijatelja.
Labrador Leo - na operaciji, borba za psa do posljednjeg daha
PRIČA O LEU – PSU KOJI ZAUVIJEK ŽIVI
„Prvi pas koga sam zadužio 2002. godine bio je labrador Leo, namijenjen za otkrivanje narkotičkih sredstava. Vodio sam ga četiri godine. To su bile predivne četiri godine! Razvili smo nevjerovatno prijateljstvo i ljubav. Onda se razbolio. Dijagnoza je bila tumor na lakatnoj kosti. Nakon odluke uprave i veterinara, Leo je operisan. Bio sam presrećan kada se oporavio, međutim tumor se pojavio ponovo, nakon svega pola godine i morali smo da izvršimo eutanaziju. Taj momenat mi je strašno teško pao. Sa tim psom sam se baš srodio, pratio ga od početka, od same obuke. Nevjerovatno sam ga zavolio. Imali smo naš pozdrav. Naučio sam ga da kad dođem pred boks on sjedne, pozdravimo se, dam mu lopticu i idemo da radimo. Kada bismo se vratili radili smo isti pozdrav. Trenutak eutanazije, dok injekcija još nije počela da djeluje bio mi je pretežak, mnogo emotivan. Sjeo je i pružio mi šapu, čekajući naš pozdrav. Dao sam mu lopticu. Bilo je pretužno. Ni do danas se nisam oporavio. I sada me pogled na njegove slike potrese. Leo mi je ostao zauvijek u sjećanju i pamtiću ga dok sam živ“, sa suzama u očima, i nakon toliko godina od tada, Dragan se prisjeća svog izuzetnog mezimca.
Poslije Lea radio je sa još sedam pasa, a privatno ih uzgaja mnogo više. Od rasnih do lovačkih. O svakom priča sa puno nježnosti, ne skrivajući ni u jednom trenutku koliko su mu ova iskrena i požrtvovana bića oplemenila život.
„U Bileći imam stan, a izvan grada držim boksove u kojima su mi psi. Sa svakim sam ostvario prisan kontakt. Čim me vide skoče i na mene naslone glavu, izmazimo se, ispričamo. Privatno uzgajam belgijskog ovčara, labradora, tibetanskog mastifa i lovačke pse. Idem u lov i u ribolov. U to sam usmjerio i djecu i draže mi je da su u prirodi, nego po kladionici ili na ulici. Imam dva sina i kćerku i oni sa mnom rade oko pasa. To što vole životinje, moja je velika radost!“
Iako jednako voli pse koje ima kući i one na poslu i uživa dok sa njima ostvaruje moguće i nemoguće, kaže da razlika u dresuri profesionalno i privatno mora da postoji.
„Privatno je riječ o vrsti poslušnosti, toliko da se pas socijalizuje da kad šetamo je pored noge, kad stanem sa nekim da on sjedne ili legne, ako je pušten da se vrati, dok je na poslu sasvim drugačije. To su psi koji obavljaju različite pretrage, psi napadači i patrolni psi, dakle za odbranu i napad i sasvim je drugi način dresure. Sa službenim psima morate biti ozbiljniji i tu se moraju izabrati psi koji prolaze testove“.
Ma kakvi da su psi, Dragan sa njima uspostavi poseban kontakt. Ono što njemu uspijeva, jasan je pokazatelj povezanosti koju ostvaruje i jednog nevjerovatno skladnog odnosa. Svaki dan provodi sa psima. Po hladnoći, kiši, vrućini... ako je potrebno do zore pa i bez spavanja iznova u radni dan.
Uvijek sa psima - kući se druži sa njih čak jedanaest
Svoje ljubimce ne može i ne želi da razdvaja. Svakog voli istim intenzitetom i za svakog je vezan. Kaže nam da mu je najljepši početak rada sa psom, dok je tek štene, da ga odgoji i dovede do psa koji će položiti test i postati ravnopravnim članom MUP – a.
„Snimam sebe dok ih dresiram kako bih najbolje uvidio gdje griješim, odnosno šta radim ispravno. Provjeravati sebe je ključno jer pas ne može biti glup, on ne zna već uči od vas. Dakle, moram se potruditi oko njega, isto kao i sa djetetom. Do nas je kako ćemo postići da pas sluša. Svaki korak s njim je važan, uz neminovnu smirenost i strpljenje. Kući imam „belgijanca“ od osam godina sa kojim pogledom rješavam sve i on tačno zna šta treba. Svaki dan sam sa psima i na poslu i kući. Rad sa njima me opušta, volim ih toliko da sam se tokom dresure znao zanijeti i sa psima osvanuti. To je fantastično iskustvo!“
AJK – PAS KOJI MOŽE SVE
„Zbog prirode posla često sam znao biti daleko od kuće. Kad odem, teško mi je bez pasa. Sada sam bio u Zvorniku 21 dan. Poslije noćne smjene dobijamo po dva dana slobodna i svaki put sam dolazio kući. Moram doći, to je jače od mene. Stopiram do Bileće, vratim se autobusom u Zvornik. Ja sam čovjek koji voli pse, ne mogu bez njih i to je tako. Moj belgijanac Ajk sa mnom radi sve, čak mi pomaže i kada slažem drva. Donosi palicu, kažem mu daj on mi je stavi, kažem mu slaži drva, idi, on donese, skoči, a na moju komandu fuj, ispljune i slaže. Snimali su ljudi, ne vjeruju da je moguće!“
Fantastičnim bismo nazvali i način na koji ovaj čovjek govori o psima, ne suzdržavajući se od emocija. Takvo uvažavanje jasno nam sugeriše i zbog čega svoj posao doživljava kao relaksaciju i zadovoljstvo.
I baš zbog toga su svi njegovi psi posebni i potvrda su teze koja kaže da pas liči na vlasnika. Imenicu vlasnik u ovom kontekstu koristimo samo iz razloga jer ju je neko još odavno u ovakvoj konstataciji tako postavio, dok Dragana Pejića ni u kom slučaju ne možemo isključivo tako okarakterisati. On je prvenstveno čovjek koji voli pse i kao takav im se upotpunosti predaje. A bili oni grube vanjštine ili ne, meko srce i topao pogled čuvaju za svog trenera jer ljubav se ljubavlju uzvraća, gradeći nesalomiv i čudesan tim!
Napišite svoj komentar!