Ljubav prema narodnoj tradiciji i muzici iz koje je sve počelo, Maju Skočajić iz Trebinja odvela je u nesvakidašnji svijet ručno rađenih lutki u autentičnim narodnim nošnjama. Za portal Trebinje Danas, ova Trebinjka priča kako je njen hobi prerastao u prepoznatljiv brend koji sve češće putuje i van granica zemlje, donoseći kupcima dašak zavičaja.
"Ideja je nastala još iz tinejdžerskih dana. Pošto imam ljubav prema očuvanju tradicije i etno muzici – član sam etno grupe 'Zahumlje' od njenog osnivanja, sviram perkusije, tačnije tarabuku – tako se razvila i ljubav prema narodnoj nošnji kao obilježju jednog naroda," kaže Maja.
Prvobitno je, priznaje, željela praviti krpene lutke u narodnoj nošnji, ali nije bila zadovoljna rezultatom. Onda je odlučila da Barbike i Kena obuče u narodne nošnje i to je, kako kaže, bilo upravo ono što je zamišljala.
"Proces izrade protiče baš kao kod izrade velikih komada odjeće. Imam male krojeve koje preslikavam na materijale, zatim ih isječem i ušivam dio po dio. Moram napomenuti da su materijali koje koristim originalni – bijelo platno, čoha, vuna, koža, svila, i na kraju zlatovez. Izrada jedne lutke traje oko šest sati jer ne koristim nikakve mašine. To bi bilo i nemoguće zbog veličine nošnje, a i želim sačuvati autentičnost ručnog rada i ostaviti svoj lični pečat. Svaka lutka je unikatna", objašnjava za naš portal Maja.
Iako se profesionalno bavi potpuno drugačijim poslom, ova umjetnost joj donosi posebnu radost.
"Osjećam ispunjenost i sreću kad završim lutku. Svaki put sam u dilemi da li da je zadržim za sebe ili da je ipak prodam", uz osmijeh kaže Maja.
Njene lutke najčešće kupuju ljudi koji žive u inostranstvu, a žele da im domovi odišu toplinom domaće tradicije. Česte su narudžbe lutki u paru – na primjer, žena u hercegovačkoj, a muškarac u crnogorskoj nošnji, postavljene zajedno na jedno postolje.
Materijale više nije tako teško pronaći kao ranije, iako, kako kaže, ponekad mora posegnuti i za onima iz Srbije – naročito kada radi neku specifičnu, detaljnu nošnju koju još nije izrađivala.
"Moguće je izraditi bilo koju narodnu nošnju po želji naručioca. Ono što je interesantno kod izrade narodnih nošnji jeste to da tu nema odskakanja – svaki detalj i materijal mora biti autentičan", naglašava Skočajić.
Maja već ima svoju radionicu, iako joj zbog obaveza često nedostaje slobodnog vremena da se hobiju posveti ozbiljnije. Ipak, u planu je i izložba u saradnji sa drugim amaterskim umjetnicima, a nada se da će i kulturne institucije jednog dana više prepoznati ovakvu vrstu kreativnog rada.
"Grad Trebinje, kao i većina turističkih mjesta, preplavljen je uvezenim suvenirima iz Kine – mašinski stvorenim i obrađenim. To je po meni potpuno neautentično i kič. Bilo bi dobro da se pruži prilika kreativcima, koji se bave isključivo ručnim radom, da postanu vidljiviji u našem gradu i šire. Možda jednom i budem organizovala radionicu, vidjećemo."
U vremenu kada originalnost i autentičnost postaju rijetkost, ručni rad Maje Skočajić podsjeća koliko je bogatstvo u nasljeđu – i kako tradiciju možemo sačuvati i prenijeti kroz različite oblike stvaralaštva.
Napišite svoj komentar!