Tihomir Petijević je trideset pet godina motorista.


Kao dokaz tome, u ruci drži plastificiranu dozvolu, koja je u bivšoj nam državi, SFRJ, bila isto što i današnja dozvola za „A“ kategoriju. Na njoj piše „Socijalistička republika Bosna i Hercegovina. Opština Trebinje. Potvrda o poznavanju saobraćajnih propisa na putevima za upravljanje biciklom sa motorom, moto-kultivatorom i radnom mašinom. Septembar 1982. godine. Registarski broj 12“. Tu je i crno-bijela fotografija. Tada trinaestogodišnji golobradi dječak, danas porodični čovjek, suprug Tanjin, otac Marijin i Lukin.
Prvi motor kupio je 1981. godine, i vjerovali ili ne, bio je sedmi razred osnovne škole. Motor je bio slovenački „Pony Express” od 49 kubika. Proizveden u pogonima čuvene fabrike bicikla „Rog“ u Ljubljani.
„Kao da ga sad gledam. Crvene boje je bio. Prodao sam bicikl i kupio motor. Razliku u cijeni platio je moj otac“, evocira uspomene Tiho na dane beskrajne sreće podsjećajući na činjenicu da je Trebinje oduvijek imalo kvalitetne motoriste.
„Ne mogu reći da ih je bilo dosta jer je bio ograničen uvoz. U to vrijeme ozbiljni motoristi su vozili domaće, te istočno-njemačke i čehoslovačke motore „Tomos“, „MZ“ i „Java“. Dovijali su se Trebinjci na različite načine u nabavci „jakih mašina“ jer su dažbine prema državi bile ogromne. Npr. ako je cijena motora iz Francuske bila 10.000, isto toliko se moralo platiti državi. Tako da je ekstremno teško bilo doći do ozbiljnog motora“, sjeća se ovaj iskusni motorista da zakon u SFRJ nije išao na ruku pravim zaljubljenicima u dvotočkaše.


„Pješke“ motorom
Dešavale su se Tihu razne zgode i nezgode tokom tri i po decenije druženja sa motorima. Nikad neće zaboraviti kad mu se na 12 kilometru od Trebinja u pravcu Nikšića pokvario motor. Nije mogao da ga popravi, a mobilnih telefona nije bilo. Zato je smogao snage i polako pješke, pored motora“, stigao u Trebinje.
U to vrijeme, pod platanima, dječaci su se divili, danas nažalost pokojnim – Mišu Šekariću i Mirsadu Habulu – Fisti. Njih dvojica su vozili čuvene marke motora „Jamaha“ i „Honda“, što je u to vrijeme bilo kao da je svemirski brod sletio pod platane.
„Mišo i Fista bi uveče parkirali motore kod Njegoševog spomenika. Otišli ili s djevojkama ili s društvom u obližnje kafiće, a buljuk nas bi okružilo motore i razgoračenih očiju se satima nepomično divio motorima. Bila je to ’81. ili ’82. godina“, s dječačkim oduševljenjem pominje Tiho i danas momke, koji su njemu i njegovoj generaciji bili „moto“ idoli.
Vrlo rano je pokazao želju za kupovinom motora. Pošto je bio maloljetan, tek trinaestogodišnjak, danima je razgovarao sa roditeljima. Sad, kad je i sam otac dvoje tinejdžera, ne može da vjeruje da su pristali da mu kupe motor. Svjestan je, težine te odluke, ali im se od srca zahvaljuje. Jer, da mu nisu oni kupili motor i vodili računa da taj motor, u svakom trenutku, bude tehnički ispravan, te da stekne dozvolu, sigurno bi sjeo na tuđi, a onda, ko zna šta bi bilo.
Čim je napunio 14 godina polagao je vozački ispit i polako počeo da vozi do Lastve, Zubaca, Ubala …, a odakle benzin? „Grebali smo se od roditelja, naravno“, kroz grlen smijeh odgovara i dodaje: „Radili smo fizičke poslove preko Student servisa. Istovar utovar, građevina. Nismo birali posao, samo da imamo novac za benzin i rezervne dijelove“.
Godine 1985. kupio je prvi ozbiljniji motor „MZ“ od 150 kubika, a već 1987. i „Javu“ od 350 kubika. Iste godine je otišao na odsluženje vojnog roka. Novac, koji je dobio od rođaka i prijatelja, u cjelosti sačuvao je i poslije odsluženog vojnog roka, kupio je dodatnu opremu za taj motor. Djevojka ili motor?!
Sjeća se Tiho momačkih dana. Kroz smijeh kaže: „Kad bih upoznao neku djevojku, ako bi se plašila motora, naglo bih gubio interes za nju“.


Osamdesetih godina je počeo da se takmiči. Najprestižniji, u to vrijeme, bio je auto – moto reli „Sutjeska“.
„Reli je bio svojevrstan ispit zrelosti, umijeća, spretnosti, ali i brzine. Vozili smo između čunjeva. Foto ćelije su mjerile vrijeme. Cilj je bio što brže, ali nije bilo opasno jer se sve to dešavalo na poligonu“, prisjeća se Petijević da je prvi reli „odvezao“ 1986. godine i osvojio treće mjesto u svojoj klasi, a svaka klasa je imala prilično jaku konkurenciju, jer su sve jugoslovenske republike slale po 50-60 najboljih vozača. Priča nam da je mjesecima trenirao na poligonu Druge osnovne škole, kao i ostali učesnici iz našeg grada: Radivoje Orbović, Majo Aleksić, Zoran Petrović, Alen Šehović, Ilija Šišković, Vinko Šneperger, Aco Ivanković i mnogi drugi.
Tih osamdesetih godina, trebinjski motoristi su novine u auto-moto svijetu saznavali preko slovenačkog „Auto-magazina“, a „prave“ motore uživo su, s divljenjem gledali, na Grobničkom polju pored Rijeke, gdje se održavalo Svjetsko prvenstvo. On, lično, sanjao je „Jamahu FZR 1000“. Mnogo godina kasnije, negdje 1997. ostvari je san.
Godine 1989. Tiho je pao sa motora. Kaže da nije fraza da se motoristi dijele na one koji su pali i one koji će pasti. Po njemu, to je neminovno. Ne poznaje nijednog motoristu, koji nije pao. Međutim taj nesrećan slučaj ga nije udaljio od dvotočkaša. Naprotiv.
„Desilo se i meni. Pao sam. Dok sam bio u bolnici u Risnu, održavalo se Svjetsko prvenstvo u Rijeci. Molio sam doktore da me puste u Kino salu. Dan i noć sam gledao slike na TV-u. Došli su mi roditelji u posjetu i satima su sjedali kraj mog, praznog bolničkog kreveta jer nisu znali gdje sam. Poslije bolničkog liječenja, poslat sam na kućno sa savjetom na strogo mirovanje. Međutim, krijući od roditelja, sjeo bih na motor, namjestio nogu koja je u gipsu u položaj koji ne boli, a zatim spakovao i štake, kako ni sad ne znam, i motorom do grada na kafu“, pravda ove poteze čuvenim izrazom „mladost – ludost“. Danas se ne ponosi činjenicom da je vozio motor i sa nogom u gipsu i poručuje mlađima da to nipošto ne čine.
Nikad ga nisu posebno interesovale motorijade i veliki moto skupovi. Voli da sam organizuje svoje vrijeme i motor vozi za svoj ćeif. Trenutno vozi „Suzuki 650“. Vozi, kako reče, kad može, koliko hoće i koliko mu mogućnosti dozvoljavaju. Kad bi bila bolja finansijska situacija vozio bi i više i duže. Pored motora, Tiho od djetinjstva vozi i bicikl. I to na duge staze.
„Jesi li pitao Tiha“, čuje se na svakom ćošku u Vinogradima. Jer, nema roditelja koji nije poslao dijete kod Tiha da mu naduva gumu na biciklu ili loptu ili bazen, a nedavno su komšije svjedočile da se ispred kuće Petijevića, pojavio čovjek koji je za autom vukao prikolicu, ni manje ni više, nego za konje. On se smije i kaže: „Pa i logično je da za sve ove godine popravki svojih motora, steknem dovoljno znanja da i drugima mogu pomoći. Sa zadovoljstvom pomažem mlađim motoristima da održe tehničku ispravnost i sačuvaju život. Sadašnji motori su dobrim dijelom oklopljeni plastikama, plastičnim spojlerima… i svaki pad, svako oštećenje, prevrtanje, ta plastika puca, lomi se. Popravljajući sve ove silne motore koje sam vozio, stekao sam pomalo iskustva s tom plastikom. To je saznao čovjek iz Bileće i dovezao mi prikolicu za prevoz konja“.
Kaciga glavu čuva!
„Uvijek sam se trudio da mi motor bude tehnički ispravan, registrovan, da imam vozačku dozvolu, da nosim kacigu. Kacigu preporučujem svakome. Kroz sve ove godine upoznao sam dosta ljudi koji su prošli sa strašnim povredama i znao sam neke, koji su, nažalost, tragično završili upravo zato što nisu imali kacigu“, izričit je ovaj iskusni motorista.


Petijevići su porodično zaljubljeni u dvotočkaše. Možda, supruga Tanja najmanje, ali iskreno priznaje je prestala da se plaši vožnje na motoru kad je upoznala Tiha. Čak je i „doveo“ u Vinograde na motoru. Danas su roditelji šesnaestogodišnje Marije i dvanaestogodišnjeg Luke, za koje u potpunosti možemo reći da su tatini nasljednici. Dok se gostimo u dvorištu prepunom cvijeća, Marija i Luka nas uvjerljivo ubjeđuju da će uskoro krenuti tatinim stopama. Marija sanja vespu, a Luka je za „jače mašine“. Dok ih slušaju, roditelji Tanja i Tiho, pitaju se da li djetetu treba kupiti motor ili ne. Svjesni su, da su upravo oni krivi što djeca vole motore. Marija je imala svega šest mjeseci kad su je počeli voziti. Toliko je bila opuštena da bi redovno zaspala tokom vožnje. Luku, takođe. Čitav život gledaju kako njihov otac sklapa i popravlja motore, od ničega pravi nešto. Iver ne pada daleko od klade.
Jelena KOVAČEVIĆ/Glas Trebinja