U nedjelji kada je nezavisna međunarodna komisija predvođena izraelskim profesorom Gideonom Grajfom objavila zašto smatra da se u Srebrenici dogodio strašan zločin, ali ne i genocid, odgovor Zapada Republici Srpskoj i Srbima stigao je preko — Podgorice.
Nije prijatno za zapadne zemlje koje su na priči o 8.000 nevino ubijenih u Srebrenici gradile svoju politiku prema BiH i Srpskoj, pa još i preko Britanije pokušale da kroz Savjet bezbjednosti srpski narod proglase genocidnim, kad se neko usudi da ospori njihove „činjenice“. I to, ni manje ni više nego vodeći istoričar izraelskog Instituta za holokaust Šem Olam.
„Ja sam Jevrejin i znam šta genocid znači“, reče Grajf nakon dvije godine rada Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine.
Komisija je prije nekoliko dana predočila izvještaj na 1.200 stranica u kom se obrazlaže zašto strašan zločin koji se dogodio u Srebrenici nije genocid, kao i da broj bošnjačkih žrtava na prelazi 3.714. Govorio je i o srpskim žrtvama, ali već je opšte mjesto da se one u zapadnoj vizuri ne vrednuju isto, pa valjda zato ne treba na njih traćiti napore međunarodne pravde.
Izvještaj, na kome je radilo 10 istoričara uključujući Grajfa, predat je premijeru Republike Srpske Radovanu Viškoviću i srpskom članu i predsedavajućem Predsedništva BiH Miloradu Dodiku.
„Nalazi ovog izvještaja usmjereni su prije svega prema pomirenju, istini i činjenicama i u cilju mira među svim narodima“, poručio je Grajf.
Uslijedile su reakcije raznih helsinških odbora i iz Federacije BiH, slične onima koje su se čule i kad je komisija formirana.
Kažu, izvještaj je „iživljavanje nad istinom i žrtvama“, niko ne može da ospori odavno poznate činjenice, pa još potkrepljene odlukama haškog mehanizma, a baš se kao „kec na jedanaest“ namjestila i nedavna pravosnažna presuda Ratku Mladiću.
Ni riječi o tome ko je i kako dolazio do tih činjenica i gdje su dokumenti koji ih potkrepljuju. A koga briga za ove nove, dokumentovane.
Indikativno je, međutim, da se povodom izvještaja komisije predvođene Grajfom nisu oglašavali iz zapadnih centara moći. Ali to ne znači da su sjedili skrštenih ruku.
Bliži se 11. jul i komemoracija u Potočarima, nešto se moralo preduzeti.
Dumali, dumali i produmali — uzvratiće Srbima gdje ih najviše boli- preko braće iz Podgorice.
U Crnoj Gori im se sklopile kockice: premijer koji je došao na talasu litija, navučen je na tanki led DPS-ovskim vještim manevrom i stavljen pred izbor: ili rezolucija o Srebrenici i smjena ministra pravde koji je bio protiv nje, ili zbogom fotelja.
Vjerovatno suočen s pritiskom stranih ambasadora, ekonomskim ucjenama i ko zna čime još, morao se odreći onih čijim je većinskim glasovima izabran — Srba.
Rezoluciju još malo upeglao amandmanom demokrata koji je kao „politički korektan“ postao dio rezolucije i negdje u fusnoti fusnote pominje da je dokument osuda zločina genocida, a ne cijelog srpskog naroda. Time je makar za trunku smirio sopstvenu savjest — i završio posao.
Ne za Crnu Goru, koja je ovim uvučena dalje u vrtlog podjela, u krizu vlade, a možda i u neizvjesnost novih izbora, nego za strane mentore. Da odatle vjetar duva potvrđuje i komentar Stejt departmenta koji je pozdravio usvajanje rezolucije.
„Stav Sjedinjenih Država o tom pitanju je dugotrajan i nepokolebljiv. To bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno“, poručuju iz Vašingtona.
Nema sumnje da će ovo bi okidač i za druge zapadne centre da kao eho ponove ovaj stav, po već uigranom scenariju podrške američkim odlukama po čitavom spektru spoljne politike, od sankcija Rusiji i Kini, do kritika Srbije što vježba sa ruskim vojnicima.
Nećemo ovdje pominjati kako je i zašto Krivokapić od borbe protiv Milove hobotnice došao dotle da izglasava smjenu svog ministra glasovima DPS-a, niti kako je od obećanja da će poboljšati odnose sa Srbijom i Srpskom pravoslavnom crkvom, u čiji se blagoslov isprva toliko uzdao, stigao do toga da je otopljenje s Beogradom nikad dalje, da više niko ne pominje povratak ambasadora Srbije u Podgorici, a za potpisivanje temeljnog ugovora sa SPC zasad imamo samo njegovu časnu riječ.
Da završimo otvorenim pitanjem koje je legitimno postavio Milorad Dodik: zašto Crna Gora ima rezoluciju o Srebrenici, a nema je Bosna i Hercegovina gdje se taj zločin i dogodio.
I nije li to, za razliku od Grajfovog izveštaja koji je inicirala Srpska, miješanje u unutrašnje stvari BiH?
Napišite svoj komentar!