Decembar 2004. Suvo i hladno zimsko jutro. Stari grad. Kamion pun robe, sveštenik koji je pozvan da okadi omaleni prostor i njih osmorica. Do tog momenta zajedno su konobarisali, radili za drugoga i opipavali puls jedan drugom. Pitali se mogu li ostvariti snove, napraviti prekretnicu, obezbijediti egzistenciju i na kraju krajeva, raditi sami za sebe. Biti istovremeno i vlasnici i radnici.


Decembar 2017. Suvo i hladno zimsko jutro. Dupke pun kafić Azzaro, njih petorica i bezbroj lijepih trenutaka spakovanih u album uspomena. Trinaest godina je prošlo, a Marko Dučić, Oliver Govedarica, Žarko Vučić, Igor Škero i Milan Prelević dokazali su da se snovi ponekad i ostvare. Tek je deset i po. Otvaram vrata. Zapljusnu me toplina. Raširi ruke stari dobri džez. Sve poznata lica i poneka bivša simpatija. Zid sa razglednicama. Uokvirene fotografije dječaka – uspomena iz škole. Provukoh se do šanka, a oni kao da je sasvim normalno što se za trinaest godina nisu posvađali i zatvorili kafić, zgledaše se i uglas se zapitaše: „O nama da pišeš?“
„Da. O vama. Zar nije čudno da kafić ima pet vlasnika? Došlo je vrijeme da dva brata ne mogu jedan s drugim, a vi opstajete?“, zapitah se i ja naglas dok se udobno smještam u barsku stolicu. Oni opet, u glas, ali ovaj put kroz grlen smijeh, odgovoriše: „Pa problem su dvojica, ali kad nas je pet sve funkcioniše besprekorno!“ i napraviše mi nes od čokolade. Priča je mogla da počne.
Njih osmorica. Radili su zajedno i zajedno ostali bez posla. Snalazili su se kako su znali i umjeli. Pokušavali da se zaposle, ali bezuspješno. Istovremeno godinama se krčkala ideja o zajedničkom kafiću. Ipak, trebalo je napraviti prvi korak. Potajno su se nadali i bojažljivo tražili adekvatan prostor. Dvoumili su se između nekadašnjeg Bežigrada i kultnog Azzara.Bežigrad im se više sviđao jer ima veliku baštu, ali preovladao je kult koji je još osamdesetih godina minulog vijeka stvorio Mišo Gudelj otvorivši u ovom prostoru kafić Azzaro. Ostala je legenda o najboljoj muzici u gradu, najtoplijoj atmosferi i nezaboravnim druženjima za šankom tih davnih godina. Samo osam dana, ali kako rekoše danonoćnog rada, trebalo im je da iole srede prostor i zaigraju se. Kao zmija noge kriju album sa starim fotografijama. Smiju se i pomalo dive sebi i svojoj ludosti. Iz ove perspektive im nadrealno izgleda tadašnji šank ili gajbe na njemu, a tek zvučnik koji stoji na tim gajbama. Uložili su novaca koliko su imali. Iznajmili prostor, sredili papire, pokrenuli posao. Uz malo sreće i domišljatosti, te puno truda i rada, ostvarili su svoj san. Inventar i robu su im dali poznanici, na riječ. Da plate kad budu imali. I platili su poslije samo mjesec dana. Nikad se nisu rasipali i bahatili. Ne čine to ni danas. Oni nisu otvorili kafić da bi se prilikom udvaranja curama hvalili da su gazde. Oni su otvorili kafić da imaju nešto svoje, nešto što će im obezbijediti koru hljeba i pristojan život. Nešto gdje će oni uspostaviti rad, red i disciplinu. Ponosni su na prethodnih trinaest godina. Uredno izmiruju obaveze prema državi. Prijavljeno je njih pet i četiri konobara, koji su s njima skoro od samog početka. Prvih desetak dana borili su se za opstanak. Zima je bila hladna. Grijanje slabo, a privući ljude uistinu im je izgledalo teško. Ponaosob sam ih pitala koji dan u Azzaru nikada neće zaboraviti. Svi su, kao da su se dogovarali, uzviknuli: „Inspekcije. Bar pet puta godišnje. Svaka je stres!“ a zatim su se uozbiljili i iskreno i pomalo tiho procijedili kroz zube: „Prvu Novu godinu!“
„Zima u svom najgorem obliku. Duva leden vjetar. Kod nas slabo grijanje. Sve je nategnuto i prespojeno i nekako mizerno. Sedam sati. Nikoga u kafani. Osam sati. Nigdje žive duše. Devet sati. Prolaze ljudi, kod nas niko ne svraća. Ja već mislim šta je ovo majko mila, nigdje nikoga, propali smo, kad odjednom navali narod. Već u devet i petnaest bila je prava pravcata žurka. Ludilo. Najbolja žurka na kojoj sam ikad bio“, evocira uspomene na prve poslovne korake Milan Prelević dok diktira Žarku Vučiću „mala do pola šolje, u veliku s hladnim, espreso obični, makijato, šljiva, višnja …“, koji pomno sluša naš razgovor u šanku. Žarko u svom stilu dobacuje: „Bolje da ti ja ispričam vic da zapišeš. Nisu naši počeci za priču!“
Plašili su se te zime i kako će kafić raditi kad prođu praznici. Bili su svjesni trebinjskih ulica koje u februaru spavaju zimski san. Bez obzira i na to, nisu nijednog trenutka pomislili niti poželjeli da odustanu. Njihova ideja je bila da naprave mjesto gdje ćeš se osjećati kao u dnevnom boravku. Niske stolove su vrlo brzo izbacili u baštu i napravili polu barsku varijantu.
Lako su se dogovorili ko će šta raditi jer su svi radili sve. Kao što su radili kod ranijih poslodavaca. Mada se vremenom iskristalisalo ko je bolji u šanku, ko je najspretniji kao spoljni konobar u bašti … Kažu da su se od početka dobro slagali i ne lažu da se nekad sporečkaju, ali sve su to sitnice. O „kapitalnim“ investicijama odlučuje većina na glasanju.
„Posvađaš se sa ukućanima dva puta dnevno, a ne sa kolegama. Međutim, nisu to svađe nego samo suprostavljena mišljenja. Nas je neparan broj i onda uvijek postoji većina. Ako su trojica za, to se radi. Mada se najčešće desi da je odluka jednoglasna. Činjenica je da mi evo ulazimo u četrnaestu godinu saradnje i da i dalje besprijekorno funkcionišemo i to iz godine u godinu je uvijek jedna blaga uzlazna putanja. Non stop ulažemo u kafanu. Stalno se nešto troši, haba i hvala Bogu da je tako i da svake godine moramo osvježavati prostor. To je, zapravo, znak i da smo dobro radili. Veliki su troškovi, ali ne odustajemo“, analizira Igor Škero rad kafića i skreće mi pažnju na jedan kako ga nazva „vidljiv trebinjski problem“, a to je činjenica da je životni vijek trebinjskih kafića pet šest godina. Ni sam ne zna šta se dešava, ali to pokušava objasniti željom za brzom zaradom: „Prvih mjesec dana dobijaš čokoladicu uz kafu. Zatim više ne. Poslije dva mjeseca šolje su okrnjene. Poslije pola godine osjeti se toalet i eto sunovrata. Gosti sami odu“.
Da li naši sugrađani neozbiljno ulaze u posao sa kafićima, kafanama i restoranima vlasnike Azzara mnogo i ne interesuje. Oni sami ne mogu zamisliti da njihov lokal ne radi jedan dan, kao što ni ne mogu zamisliti da im plata kasni jedan dan. Sami je sebi dijele i uvijek je na vrijeme.
„Plata je fiksna. I od prvog dana je tako. Uredno smo prijavljeni. Plaćamo sve poreze i doprinose. Teško ćete u Trebinju naći manji prostor i više prijavljenih radnika“, tvrdi Marko Dučić koji u šali, a zašto ne bi bilo i u ozbilji, kaže da bi se rado zaposlio u nekoj ozbiljnoj firmi, ali opet nikad ne bi napustio Azzaro.
Kao i u svakom poslu i njima dođe žuta minuta. Nekad dosade jedni drugima, a opet kad nekoga nema tri dana – požele se pa se pitaju šta se dešava, što taj neko ne dolazi. Isto je i sa gostima. Ljudi koji ovdje dolaze su njima kao jedna velika porodica. Svjesni su da postoji jedno 20-30 ljudi koji samo ovdje izlaze. Cijene tu činjenicu i zato se svim silama trude da što ljepše usluže svoje goste.
„Ovo je mjesto na kome niko neće biti zakinut na računu, a ni na kvalitetnom piću. Trudimo se da gostima poslužimo domaće. Zato nudimo žilavku, šardone i dunju iz Pridvoraca, lozu iz Polica, medovaču i jabukovaču iz Popova, višnjevaču iz Ljubinja, travaricu iz Petrovog polja“, priča mi Oliver Govedarica i potvrđuje da je istinita priča koja kruži po gradu da je u februaru sve „mrtvo“ i da jedino „Azzaro“ melje. Svjestan je da su za to zaslužni svi podjednako. Ne samo vlasnici već i četiri konobara koja su s njima skoro od prvog dana: „Nekad su oni gazde. Glasaju s nama, a slušamo ih sve. Oni narede koga treba častiti turom pića. Što je i normalno, jer za tolike godine osjećaju kako lokal diše“.
Zaštitni znak ovog kafića su tri stvari. Razglednice koje im svakodnevno stižu iz različitih dijelova svijeta od ljudi koji su makar jednom popili kafu u njihovom društvu, mural na zidu gornjeg sprata koji im je uradio akademski slikar Goran Knežević, a likovi su pogađate vlasnici i konobari i natpis „strpi se“ koji svako malo svijetli crvenom bojom i upozorava kad je toalet zauzet. Ovaj izum koji izaziva salve smijeha, ali i divljenje stalnom gostu Boru Bulajiću koja ga je poklonio. Njegovo objašnjenje je bilo: „Da se ne mučim i provlačim kroz gužvu pa onda čekam u redu ispred toaleta. Ovako samo bacim pogled…“
Dug radni staž im je, tvrde, omogućio da postanu psiholozi. Saglasni su da na licu muškarca kad zakorači u kafić stoprocentno mogu pogoditi kakva je muka u pitanju, a da žene ne mogu „provaliti“ do smrti.
Smijemo se zajedno dok priznaju da postoje gosti kojima se uvijek obraduju, ali i oni kojima bi platili samo da odu na drugo mjesto. Ipak ta različitost daje čar kafiću, kao što mu daju i četiri različita dijela. Centralni dio u kome uvijek možeš pogoditi ko gdje sjedi i koje vrijeme dolazi, separe sa četiri stola za kojima su obično parovi, sprat gdje se kriju srednjoškolci dok pale prve cigarete i bašta u kojoj se ljeti „bijemo“ za mjesto, a zimi sjede samo najhrabriji koji se često skinu u šorts i kratke rukave, fotografišu i Bosancima šalju „tople pozdrave s juga“. Ništa nije čudno ako u Azzaru sretnete tri generacije jedne porodice. Svako za svojim poslom.
Sjedim za šankom, u trku intervjuišem Milana dok raznosi kafe, jer je pauza, a ja uvijek dođem u „pravo vrijeme“ i nagovaram Žarka da mi priča anegdote iz nekih prošlih vremena. On neće živ da cinkari ljude, otkriva tajne, objelodani šta sve vidi dok onako visok stoji iza šanka. U tom prepucavanju začu se sa zvučnika „neka stara dobra stvar“. Sva petorica se jednoglasno složiše da muzika određuje klijentelu.
„Muzika je duša kafane. Muzikom se tjeraju ljudi. Da mi pustimo turbo folk, svi bi otišli kući. Ovdje se zna šta se sluša i ovdje na prvom mjestu teško prihvatamo promjene. Možda je to i dobro. Ne trčimo za svakodnevnim trendovima, nego pustimo da sve „odleži“ pa čak i muzički album po dvije tri godine pa onda počnemo da ga puštamo“, rekoše mi i pristaše da ispričaju jednu anegdotu.
„Jednog popodneva u Azzaru kafu je lagano ispijao Nikola Pejaković, glumac i reditelj. Odjednom je ustao, došao za šank i pitao može li on malo puštati muziku. Pustili smo ga. U tom trenutku u kafiću je bila grupa Beograđana. Uporno su komentarisali kako je muzika sjajno odabrana. Jedan od njih je pošao do toaleta i prolazivši pored šanka ugledao Nikolu Pejakovića u ulozi di džeja. Vratio se za sto i ispričao ostalima, a onda su oni, kao po komandi, ustajali jedan za drugim i zagledali u šank da li je to stvarno on. Nisu mogli vjerovati da u tamo nekom Trebinju i njima nepoznatom Azzaru muziku pušta poznati Kolja“, zadovoljno se smiju i u svom stilu poručuju gostima da kad pođu u kafanu smisle šta će da piju, jer konobari ne čitaju misli.
Dok drugi bezuspješno pokušavaju da ih iskopiraju, oni rade punom parom, na svim poljima. Posebno su ponosni na četvoro djece koju su dobili od ostvarenja kafanskih snova. Rado se šale na račun supruga i djevojaka da su dolazile dok ih nisu „smuvale“, a da ih sad nema za lijeka u kafani.
Pauza je odavno prošla, a i dalje je kao u košnici. Gasim diktafon. Ne daju mi da platim nes. Dok hodam kroz Stari grad, razmišljam kako onaj ko ih ne poznaje može pomisliti da su zajedljivi i kruti, neočekivano ambiciozni i ponekad čudni, ali svako ko ih upozna shvatiće samo jedno – oni igraju isključivo po vlastitim, nepisanim pravilima, druželjubivi su, otvoreni i uvijek dobro raspoloženi. Dovoljno da poželiš biti njihov gost. Klub – Kulturni centar Azzara
Nekad Lav, pa Klub umjetnika „Atanasije Popović“ i na kraju Klub bio je … nažalost o ovom kultnom mjestu već pišem u prošlom vremenu. Nama koji smo bježali s časova (ako se smije priznati da smo svi to ponekad radili, prim. aut.) „zarazno odjeljenje“ ostaće u najljepšem sjećanju. Tu smo učili. Do iznemoglosti se preslišavali lekcije. Tu su nam se prve simpatije udvarale. Tu smo skupljali svu siću iz džepova da platimo kapućino s mnogo pjene. Tu smo jeli čokoladnu Savetinu tortu. Tu smo dolazili na izložbe. I oni koji nisu bili posebno zainteresovani za umjetnost, koliko su vremena tu provodili morali su naučiti nešto. U Klub su izlazili isti ljudi kao i u Azzaro. Šalili smo se da se ovamo „kulturno uzdižemo“ pa smo Klub i zvali Kulturni centar Azzara. S proljeća bismo uživali u bašti. Ljetne večeri u miru provodili van gradske vreve. S jeseni žalili za ljetom i polako se pripremali za hladne zimske dane i unutršnju varijantu Kluba.
Na rad svoje ekspoziture oglasili su se nedavno i iz ovog kultnog kafića. Na fejsbuk stranici osvanulo je obavještenje:
„Drugari, evo jedna tužna vijest. Vjerovatno većina Vas već zna a evo da obavijestimo i one koji možda ne znaju. Naime, naša „ekspozitura“ na glavnoj ulici od početka ovog mjeseca ne radi. U planu je rušenje starih zgrada gdje je bio naš kafe bar „Klub“. Gradiće se novi stambeno- poslovni blok. Vjerujemo da će nam svima nedostajati ovaj po mnogo čemu specifičan kutak u našem gradu“.
Izvor dobrih ideja
Ideja o osnivanju P.D. „Vučji zub“ potekla je 2006. godine u ovom lokalu, a u dijelu preko puta šanka osnovano je Društvo u martu 2007. godine. Za ovih deset godina u Azzaru ste mogli sresti brojne planinare prije i poslije uspona, ali i učesnike vertikalne trke na Leotar. Treba li reći da je ideja i o njenom organizovanju potekla na istom mjestu, kao i organizovanje trke „Za sirac sira“?!
Barka za dušu, a u kafani – raspašoj!
I Milan, Igor, Žarko, Oliver i Marko imaju dušu i požele da se odmore i vrijeme provedu s porodicom. Tada svi zajedno odlaze na barku u Boku ili na splavarenje na Taru. Pozovu djevojke i supruge, a često i veliki broj redovnih gostiju. Za sve to vrijeme kafić ne zatvaraju nego pozovu konobare iz drugih kafića da rade. Ponekad se konobari i šankeri sami jave da rade. Tada nastane raspašoj. Besplatno rade i naprave odličan štimung. Tako u šanku pamtimo košarkaša Đurasovića, današnjeg načelnika Odjeljenja za urbanizam i prostorno uređenje Rikala, a među gostima čak i predsjednike država.
Glas Trebinja / Jelena Kovačević
Foto: Slavenko Vukasović