Ustanak u Hercegovini dugo je pripreman i često odlagan zbog nepovoljne političke konstelacije, a smrću kneza Mihaila nestao je jedan vatreni pobornik ideje izgona Osmanlija sa Balkana.
Hercegovci sa turskim handžarom pod grlom upiru pogled u Cetinje i Beograd, a ovi u Petrograd, međutim oni su nespremni za sukob sa Turskom. Knjaz Nikola taktizira pred Turskom, ali i Austrijom, vješto glumi mirotvorca. Čas tajno hrabri Hercegovce na pobunu, a čas ih tjera na pokornost Turcima. Hercegovci nemaju kud, jer je svaka borba bez naslona na Crnu Goru osuđena na propast. U to vrijeme hajdučke čete su vrlo aktivne po Hercegovini, posebno ona Petra Tunguza koji posiječe nekoliko velikih zulumćara, jer se Turci bijahu bezočno ostrvili. Srbe ubijaju gdje stignu i odgone u mostarske tamnice, gdje brojne brutalno umoriše. Haračlije plijene i otimaju zadnji zalogaj narodu, a 1874. kao i prethodna godina bješe nerodna. Narod je ogorčen i uzrujan.
Pritješnjeni tom surovošću, ugledni glavari u nevesinjskom kraju, stari Jovan Gutić i drugi, spremaju ustanak, odlučni da se pokolju s krvnicima, jer je dara prevršila mjeru. Turci to načuše pa krenuše hapsit' kolovođe, ali naoružani seljaci iz Zovog Dola ih odbiše. Krajem 1874. i drugi glavari se nađoše u opasnosti, pa se uz Jovana Gutića, Simuna Zečevića, Iliju Stevanovića, Trifka Grubačića, Prodana Rupara, Petra Radovića i mnogi drugi skloniše u Grahovo, gdje prezimiše. Oni od knjaza Nikole ponovo traže podršku za ustanak, obećavaju mu sa par hiljada volova platiti puške i džebanu. Knjaz konačno uslovno pristaje da se oko Đurđevdana 1875. krene sa ustankom. Na proljeće vlada velika napetost, Selim-paša krvavo prijeti ako mu Hercegovci ne predaju hajduke i jatake.
Harambaša Tunguz sa svojom četom noću 4. na 5. juni zapade na Ćetnoj poljani u Bišini i napade i zaplijeni turski vojni karavan iz Mostara, posiječe sedam Turaka i tako stavi "krvav nož" među dvije vjere sukobljene. Očekujući opaku tursku odmazdu, glavari dižu ustanak. Hitno šalju Trifka Grubačića da pobuni Bratač, Kifino Selo, Krekove i sve do Borča. Jovan Gutić, Kiko Stevanović i Dragić Radović sa oko osamdeset ljudi rano ujutro 9. juna u Krekovima izletješe pred Turke na brdo Grebenac, gdje se boj zametnu. Tokom višečasovne borbe Srbima je pristizala pomoć iz okolnih mjesta, predvođena Trifkom Grubačićem, Trifkom Buhom i Mićkom Guzinom. Džaba bi Turcima što i njih pojača vojska iz Nevesinja, pred veče su bili potisnuti u grad. Zbog dobrih zaklona, gubici na obje strane nisu bili znatni.
Eho dobacio do evropskih dvorova
Tako je 9. juna 1875. zapucala Nevesinjska puška, čiji će eho daleko doprijeti, sve do evropskih dvorova. Dramaturško pravilo Čehova kaže: "Ako na pozorišnoj sceni u prvom činu na zidu visi puška, ona u trećem činu mora opaliti". Upravo je ustanak u Hercegovini i Bosni bio završni čin drame zvane "istočno pitanje", oko kojeg se velike sile decenijama nadmudrivaše bez jasnog dogovora. Ono će ovim ustankom prerasti u istočnu krizu, jer će Srbija, Crna Gora, i konačno Rusija, biti uvučene u oružanu borbu sa Turcima, s ciljem dokidanja njihove vlasti na Balkanu. Zato je Nevesinjska puška jedan od najkrupnijih događaja u istoriji srpskog naroda, kojim je nepovratno pokrenut proces preoblikovanja Balkana, dajući svemu dosta širi značaj.
Ustanak se širio kao šumski požar, na oružje skoči cijela Hercegovina istočno od Neretve. Tu se i ranije na silu uzvraćalo silom kroz trinaest većih i manjih buna i ustanaka. Vremenom se nataložila silna energija vapijućeg naroda za slobodom i pravdom, došavši do tačke "sad ili nikad". Velika nacionalna ideja iz Karađorđevog ustanka da budemo svi jedno i zajedno u slobodnoj državi svih Srba na Balkanu bila je u zenitu. Postalo je nesnosno i dalje živjeti pod mrtvom rukom Stambola, čija se državna građevina već decenijama ljuljala i odavno bi se srušila bez podupiranja zapadnih sila.
Ako je vjerovati turskom popisu i austrijskim podacima, uoči ustanka u Bosni i Hercegovini živjelo oko 1.300.000 stanovnika od čega su skoro polovina odnosno 635.000 bili pravoslavni Srbi, 382.000 su bili muslimani, a 180.000 katolici, dok je u samoj Hercegovini živjelo čak 57% Srba, odnosno 130.000.
Videći opasan potencijal ove bune Turci pokreću jalove pregovore, kupujući vrijeme za dovlačenje jačih snaga. Tada pod komandom Selim-paše u Hercegovini imaju oko 6.000 vojnika, što redovnih (nizama) i rezervista (redifa) sa bašibozukom (dobrovoljci), te pandurima (zaptije) uz jednu brdsku bateriju i nešto konjice, plus stalne posade u utvrđenim kulama i karaulama.
Cetinje Hercegovinu smatra svojim dvorištem u kojem knjaz Nikola želi imati sve konce u svojoj ruci. Tu njegovu produženu ruku činile su vojvode Peko Pavlović i Petar Vukotić. Prvi mu je bio tetak a drugi tast. Oni odmah preuzimaju komandu nad svom ustaničkom vojskom, a 27. jula rasturaju Vranjsku skupštinu, na kojoj se trebala formirati privremena ustanička vlada. Tom prilikom vojvode Ljubibratić i Jakšić jedva izvukoše živu glavu. "Svijetli gospodar" traži apsolutnu poslušnost rušeći ugled viđenim vojvodama, da bi se samo njegova slušala, što neće biti bez posljedica po sam ustanak.
Ustanici ne miruju, 23. avgusta zauzimaju tvrdi Krstac. Nevesinje, koje brani oko 700 turskih vojnika, napadaju 29. avgusta. Pred napad dvanaest srpskih glavara se zavjeriše da će grad zauzeti ili izginuti. U žestokom jurišu ga i zauzeše i sagorješe, posjekavši oko 300 Turaka, uz svojih oko 120 mrtvih i ranjenih. Tvrđavu Knežaču bez topova nisu mogli uzeti. Tokom septembra nižu se ustaničke pobjede na Ravnama, Sluškinj-dolu i Papratnici, gdje Turci trpe znatne gubitke.
Krajem septembra, svom žestinom buknu i ustanak u Bosanskoj Krajini, njemu ćemo se vratiti uskoro, a ovu priču posvećujemo glavnim događajima u Hercegovini. Ustanak je pokrenut i u Sandžaku, Vasojevićima, te oko Višegrada.
Hercegovački ustanici nižu pobjedu za pobjedom, u oktobru im u ruke pada 49 turskih karaula, od Pive i Gacka do Banjana, a potom tuku Turke kod Kleka i Trebinja. U Pivi na Muratovici Turci su 11. novembra 1875. potpuno razbijeni, izgubivši 1.325 ljudi. Pet mjeseci kasnije tu će ih ponovo nastradati oko 800, ostavivši na bojištu 1.300 pušaka.
Disali jednom dušom
Svo srpstvo, od mora do Dunava, disalo je jednom dušom i u rodoljubivom zanosu davalo podršku ustanku. Svekolika javnost vrši snažan pritisak na vlade u Beogradu i Cetinju da uđu u rat sa Turskom. Međutim, u tim okolnostima pojačava se surevnjivost dva dvora, koji se iza kulisa nadmeću za što veći uticaj na događaje u pobunjenoj Bosni i Hercegovini. Crna Gora je u taj sukob vrlo brzo uvučena jer je kroz vijekove zajednički otpor tuđinu iskovao neraskidivo borbeno i duhovno jedinstvo susjednih srpskih plemena, pa stotine dobrovoljaca (jajoša) priskoči u pomoć braći. Ratoborni Crnogorci tako dobiše i priliku da se osvete za nečuven pokolj iz oktobra 1874, kad Turci na pravdi Boga u Podgorici posjekoše 20 i raniše osam Crnogoraca.
U krvavoj bici kod Gluve Smokve od 18. do 20 januara 1876. Turci su satrveni uz 400 mrtvih i preko .1000 ranjenih. Srbi su imali male gubitke, ali tu pade istaknuti banjanski vojvoda Maksim Baćović "čovjek izuzetne fizičke snage i ljepote, hrabar do bezumlja i mudar političar." (Stilman)
Stvar se za Tursku otimala kontroli, uzaludno pokušavaju raznim komisijama otkloniti uzroke pobune, što podupiru i evropski konzuli iz Mostara i Dubrovnika. Njihove vlade pritišću Stambol da reformama olakša ropski položaj hrišćana. Ali Hercegovci u to više ne vjeruju, jer su vjerski zagriženi domaći muslimani izigrali sve prethodne sultanove reforme. Čvrsto riješeni da se bore do kraja, narod predvode hrabre vođe: Jovan Gutić, Mićo Ljubibratić, Maksim Baćović, Lazar Sočica, Stojan Kovačević, Bogdan Zimonjić, Trifko Vukalović, Trifko Buha, Prodan Rupar, Mihajlo Gutić, Mrdak Luburić i drugi.
Pokušavajući da doturi hranu opsađenom Nikšiću Muhtar-paša je 13. aprila 1876. u Dugi razbijen i uz velike gubitke natjeran nazad u Gacko. Ipak, on za samo 15 dana okuplja 22.000 vojske i sa tim jakim snagama 29. aprila uspijeva prodrijeti u Nikšić, spasivši ga u zadnji čas, jer se očajna posada zamalo predala. U povratku tim snagama ustanici nanose nove ogromne gubitke. Oba pohoda Turci su platili sa 3.200 žrtava, dok ustanika izginu oko 370. Krajem maja na Kobiljoj glavi Turci su ponovo razbijeni sa nekih 470 poginulih. Manje okršaje ovom prilikom ne navodimo.
Poslije mnogo natezanja i nadmudrivanja, teškom mukom u junu 1876. sklopljen je sporazum između Srbije i Crne Gore da uđu u rat sa Turskom. Uskoro, 18. jula dolazi do čuvene epske bitke na Vučijem dolu, kad 11 hercegovačkih i 17 crnogorskih bataljona izvojevaše veličanstvenu pobjedu nad Turcima, kojih oko 8.000 tu nađe smrt.
Zajednička vojska početkom avgusta zauzima Planu, a 15. septembra popali Korjeniće. Potom u boju na Klobučkim gredama izbacuju iz stroja oko 1.400 turskih vojnika. Hercegovački bataljoni učestvuju u svim operacijama crnogorske vojske i van Hercegovine. Konačno 4. aprila 1877. i Rusija objavi rat Turskoj, a 8. septembra te godine, poslije 45 dana opsade, zauzet je i Nikšić. I tu pobjedu, kao i Vučiji do i neke druge, mnogi danas pripisuju samo Crnoj Gori. Uz sav respekt za izuzetne vojne uspjehe njihove vojske, ne smije se zanemariti ogroman doprinos Hercegovaca.
Uslijedio je period raznih pregovora u susret okončanju velike istočne krize. Ranijom nagodbom Austrija je Rusiji obećala neutralnost u budućem ratu sa Turskom, te prava u Bugarskoj, kako bi ova njoj prepustila Bosnu i Hercegovinu. Zapadne sile ipak nisu dozvolile da Rusija ostvari plodove pobjede nad Turcima te 1878. kroz Sanstefanski mir. One, radi njegove revizije, sazivaju Berlinski kongres u junu iste godine, kojim će ukloniti ruski uticaj sa Balkana, a Austrougarskoj članom 25. dati pravo da okupira i administrira Bosnu i Hercegovinu na period od 30 godina. Bez obzira što je uz Srbiju i Crna Gora tada dobila punu nezavisnost, ali i znatna teritorijalna proširenja na račun Hercegovine, taj epilog je bio poražavajući za ukupni srpski nacionalni pokret. Propuštena je velika prilika da dođe do sveopšteg ujedinjenja svih srpskih krajeva. Uprkos velikim ljudskim žrtvama i ratnim naporima, Srbi Bosne i Hercegovine su bili najveći gubitnici, dobivši novog i to opasnijeg okupatora. Mnogi njihovi prvaci su smatrali da bi za neko vrijeme bila čak bolja i autonomija pod Turcima, već ovakav ishod.
Vjeruje se da je istočnu krizu podstakla i Austrougarska, kako bi se u datom trenutku umiješala i dočepala Bosne i Hercegovine. Naime, u proljeće 1875. car Franc Jozef je posjetio Dalmaciju i niz pograničnih katoličkih mjesta, koja je ohrabrivao na pobunu protiv Turske. Od tada lokane vođe i katolički kler počeše sve glasnije isticati da Bosna i Hercegovina po pravu pripada Austriji. Nije trebalo biti prorok pa spoznati kako će kontra Srba u Bosni i Hercegovini stati i Beč. Car se 2. maja u Kotoru sastao i sa knjazom Nikolom i vjeruje se da je tad pao neki načelni tajni dogovor o podjeli Hercegovine.
Austrija, svjesna svoje snage, uskoro otvara karte i najbudnije pazi da ne dođe do priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori. Stvaranje jake srpske države na Balkanu ne žele ni drugi, posebno Engleska. Tako Beč od neko doba preko svoje teritorije propušta turska pojačanja za Hercegovinu, dopremana brodovljem u luku Klek, dok je Srbima potpuno zatvorio granicu. U srpskom ustanku će na početku učestvovati jedan dio katolika iz donje Neretve pod komandom dum Ivana Musića, da bi vremenom on, uz 500 forinti mjesečno, iz Beča primio i instrukciju da izbjegava sukobe s Turcima i priprema dolazak austrougarskih trupa u Hercegovinu.
Dobrovoljci
Značajno je pomenuti da su se na strani hercegovačkih ustanika borili mnogi dobrovoljci sa raznih strana, kao četa Sima Samardžića iz Boke i druge, a bješe ih čak i iz inostranstva, poput Garibaldijevih boraca. Širom srpskih zemalja i Evrope osnivani su komiteti za pomoć bosanskim i hercegovačkim izbjeglicama, jer je stotine hiljada tih nevoljnika izbjeglo u Crnu Goru, Srbiju i Austrougarsku, ali ta tema zaslužuje posebnu priču.
Knjaz Nikola je u početku priželjkivao zauzeti Hercegovinu do rijeke Neretve, ali mu je Beč odmah preko pukovnika Temela poručio da i ne pomišlja ići dalje od Bišine, jer je to njihova interesna sfera, a i za tu "milost" moraće biti uslužan. Na mig Austrije, Nikola je iz Hercegovine protjerao Ljubibratića, najobrazovanijeg vojvodu, popularnog još iz Vukalovićevog ustanka. Progonio je Stojana Kovačevića, Petra Tunguza, kinjio Zimoljića i druge. Za smrt cijenjenog vojvode Maksima Baćovića, koji se zalagao za samostalnu Hercegovinu, mnogi su okrivili knjaževog tasta Petra Vukotića, poznatog spletkaroša.
Vukotić će ostati upamćen i po tome što je organizovao predaju oružja 6.750 hercegovačkih ustanika austrougarskom okupatoru. Njegov sramni cinični govor održan tim povodom na Goričkom polju kod Trebinja, 6. oktobra 1878, najbolje oslikava naličje politike knjaza Nikole prema hercegovačkom ustanku: "Braćo! Hercegovina je postala Ćesara bečkog, treba da priznate njegovu vlast jer ste to pošteno zaslužili.... Sloboda je divna stvar i vi ste se za nju divno borili, Ćesar vam donosi blagostanje".
Bila je potresna slika gledati polaganje oružja ojađenih i poniženih ratnika, koji su svrstani u 16 hercegovačkih bataljona tri godine bespoštedno krvarili za slobodnu Hercegovinu. Mnogi su izgubili sina, brata, oca i bliske rođake, a nebrojeni invalidi i nejač su tumarali po spaljenim i razorenim selima. Među vojskom huk i žamor, negodovanje dok alaj-barjaktar Nevesinjac Jovica Zirojević suznih očiju predaje zastavu ustanka Božu Petroviću.
Ti ratnici su tvrdo vjerovali da svoju krv i živote daju za veliko djelo narodne slobode i ujedinjenja. Bili su veličanstven primjer i inspiracija sljedećim generacijama Hercegovaca da nastave borbu za te ideale. Njihove žrtve i pregalaštvo treba da budu za sva vremena nadahnuće i opomena potomcima da moraju sačuvati vrijednosti za koje su se njihovi časni preci borili.
Pjesme
Savremenik ustanka Maksim Šobajić (1836-1917) je o tim događajima napisao nekoliko divnih pjesama čije smo dijelove izdvojili:
Turci su se silom osilili,
Srpsku zemlju u crno zavili,
Nasilja su i zulumi teški,
Od nesrećne braće poturčene.
Ništa nama nije ostanulo,
Što nam oni silom ne uzeše.
---------------------------------------
Svi knezovi i srpski popovi,
Učitelji i dobri trgovci,
Dogovorno za ustanak rade,
U svoj zemlji u Hercegovini,
---------------------------------------
Dok je puške i viteške ruke,
Džeferdara i britka andžara,
I hajduka u gori zelenoj,
Ne bojte se više zulumćara.
---------------------------------------
Što je bilo naših prađedova,
Od Jadrana do vode Marice,
I od mora do tiha Dunava,
Sila Turska od njih je otela,
Na nama je da to povratimo,
Sa oružjem svi Srbi zajedno,
Pa svi opet da se sjedinimo,
Što je htio i Karađorđije.
---------------------------------------
Turska sila pada i lomi se,
Dani su joj skoro na izmaku,
No je drže evropski vladari,
Ne mogu se lako nagoditi,
Ko će od nje više zagrabiti.
Rusija bi već Tursku pritisla,
No je brane druge kraljevine,
Jer se boje i strah ih je ljuto,
Da Sloveni ne bi presilili.
----------------------------------------
Selim paša od Hercegovine,
Pohitao polju Nevesinju,
Sa tri strane Srbe da tamane.
Izađoše Srbi na megdanu,
Sa nekolko stotina junaka,
Na Krekove na sred Nevesinje,
Sastaše se do dva dušmanina,
Što se kolju od kobna Kosova.
Puče srpska puška na Turčina,
---------------------------------------
Puška zveknu, a planina jeknu,
Glas odjeknu u Bosnu ponosnu,
I potrese svu Hercegovinu,
Do Neretve i do Tare ladne.
Jeka joj se čula do Lovćena,
Do Avale i Šare planine.
---------------------------------------
Sve podiže Srbe na oružje,
Da Turcima već nikad ne služe,
Teško svakom onome narodu,
Kome tuđin druge vjere sudi.
---------------------------------------
Turska sila kivna i opaka,
A oružje od novoga kova,
Iz Evrope puške ostraguše,
I prokleti Krupovi topovi,
Koji biju na dva sata hoda;
---------------------------------------
Srpska vojska gola i nespremna,
Nevolja je mori u svačemu:
Nema praha ni dobra oružja,
Nit imaju topa đavoljega
A zima je jaka i opaka,
Al je hrabro srce u junaka,
Pa uskaču u šanac među Turke,
I junačke umaraju ruke,
Sijekući svojeg dušmana
---------------------------------------
Puške prašte i topovi ječe,
Konji vrište a kliču junaci,
Silan tutanj strašna lomljavina,
Junaci se za grla fataju,
Sa ramena odlijeću glave.
---------------------------------------
A mnoge će zakukati majke,
I ostati mnoge udovice,
Samorane majke bez sinova,
Brat bez brata i otac bez sina,
Luda djeca bez svog roditelja.
---------------------------------------
Turci vele carevom muširu:
Ustala je raja na oružje,
Žari, pali i ubija Turke,
A obara carske karaule,
Pljačka blago i siječe glave,
Sve zatvori Turke u gradove.
---------------------------------------
Knezovi su paši govorili:
Mi ne znamo više za sultana,
Car je nama slavjanska Rusija,
Mi tražimo da se sjedinimo,
Sa Srbijom i sa Crnom Gorom,
Bićemo se za to do jednoga.
---------------------------------------
Nesreća je stara donijela,
Da se braća kolju među sobom,
Mi hrišćani i vi muslimani,
I mi i vi Srbi od starine,
Koje kobno razrodi Kosovo,
Mnogi su se Srbi poturčili,
Za gospodstvo i nesrećno blago,
Il' od teške muke i zuluma,
Gazeć' vjeru da održe glavu,
Bog će dati, doći će vrijeme,
Da se braća opet braćom drže
---------------------------------------
Po selima niđe nikog nema,
Nema Srba nema ni Turaka,
Sva je sela vatra sagorela,
Na zgarišta urliču kurjaci,
Pusta polja, gore i planine,
Niđe nema stada, ni čobana,
A drumovi smrde od lešina,
Od strvine konjske i junačke,
A po zemlji motaju se vojske,
Drumovima od grada do grada,
Đe se stanu, tu su na megdanu.
Napišite svoj komentar!