Ne razdvaja ih religija kao Seltik i Rendžers, ni politika kao Real Madrid i Barselonu, ali veliki beogradski rivali Partizan i Crvena Zvezda mogu komotno da se pohvale jednim od globalno najpoznatijih sportskih i navijačkih rivalstava na svijetu, koje je oslikano kroz 73-godišnju instituciju Vječitog derbija.grobari-delije.jpg

Bilo o kom sportu da se radi, onim najpopularnijim (fudbal i košarka) ili onim manje atraktivnim (odbojka, rukomet, vaterpolo) derbi je uvijek derbi.

Svaki navijač crveno ili crno-belih reći će vam da se nijedno rivalstvo širom svijeta ne može porediti sa njihovim i da su derbiji Rima, Buenos Ajresa ili Hamburga za ovaj - ništa.

Radi se i o dva najpopularnija kluba u Srbiji - za Zvezdu, prema istraživanjima, navija 48,2%, a za Partizan 37,3% nacije.

Pune tribine na Marakani i u Humskoj, atmosfera nalik južnoameričkoj, tenzija, okršaji među navijačima, pirotenika, brojna policija danas, a majstorski potezi velikih fudbalera, nezaboravni golovi i detalji (Šestićev trik s Borotom), pa neizjvesnost bez obzira na snagu protivnika nekada - sve su to elementi koji ne samo navijače vječitih već i brojne "neutralce" ne mogu da ostave ravnodušnim.

Uostalom, Beograd će ovog vikenda biti prepun stranih turista koji su došli u "navijački turizam" sa željom da vide nešto što je postalo pravi brend Srbije svih ovih godina.

Mada zvuči čudno, možda i glupo, ali na vječiti fudbalski derbi se više ne dolazi zbog igre i taktike već zbog atmosfere, što su mnogi svjetski mediji toliko puta potencirali.

Iako bi fudbal trebalo da bude u centru pažnje duela između Zvezde i Partizana o njemu se posljednjih godina najmanje priča poslije derbija.

Potpuno je potisnut u dugi plan. Akcenat je više na nasilju i neredima na tribinama, kojeg je sve više od početka 21. vijeka. U neka ranija vremena postojalo je jedno savim drugo rivalstvo o kome se i danas pišu lijepi tekstovi i evociraju uspomene.

Ali, potpunom modernizacijom društva i pojavljivanjem društvenih mreža, evoluiralo je i navijačko rivalstvo dva kluba, odnosno nasilje na tribinama, na ulici, svuda gdje odiše miris derbija.

Čak je i ljekarima hitne pomoći više muka kada barem dva puta godišnje osvane beogradski "derby day" svjesni da ih čekaju gomila slomljenih glava, ruku, ne daj bože težih povreda.

A kako je sve počelo?

Postoji puno priča o začetku rivalstva između navijača Crvene zvezde i Partizana.

U komunizmu u kojem su oba kluba osnovana poslije Drugog svjetskog rata postoji i jedna priča o derbiju odigranom u proleće 1948. godine za koju mnogi smatraju da je toliko vjerovatna da bi mogla da bude tačna. Ona, otprilike, ide ovako:


- Treći ili četvrti derbi, proleće '48. na jednoj strani stadiona JNA su uniformisani oficiri, nova elita i puno agenata u crnim kaputima. Prekoputa odrpana balavurdija, uglavnom mladi. E sada, ovi odrpnaci su pravili veliku buku, skakali, urlikali, skidali se goli i pred kraj prvog poluvremena ovi uniformisani s druge strane ustanu i počnu da im viču: "Cigani, cigani, cigani!" Zatim im ovi s druge strane spontano odgovorili sa “Grobari, grobari”, zbog crnih kaputića.

- A na sljedećoj utakmici navodno su donijeli i transparent: “Cigani pozdravljaju svoje šampione”. I jedni i drugi su godinama bili neodvojivi segment komunističkih vlasti, a podjela na tabore je izvršena po osnivačima. Partizan su vodili vojska i najistaknutiji generali JNA, po ugledu na moskovski CSKA, dok su u upravi Zvezde bili najmoćniji beogradski policajci i srpski političari, počevši od Slobodana Penezića Krcuna, preko Draže Markovića do Nikole Bugarčića.

Danas, navijači Partizana i dalje ponosno nose nadimak Grobari, dok je novim generacijama zvezdaša otvoreno draže ime Delije, koje im je nadjenuto s kraja 80-ih godina.

Stari, najviđeniji zvezdaši Beograda, ne prihvataju ni dan-danas taj nadimak i sebe i dalje oslovljavaju sa Cigani o čemu je u knjizi “Lična dokumenta” pisao i Ljubivoje Tadić bratanac čuvenog glumca i velikog zvezdaša Ljube Tadića.

- Nama su svuda vikali "Cigani". Nije bilo pogrdno jer je bilo tačno. Nikada nisam volio navijačko ime Delije, jer su mu kumovali Udba i kriminalci.

Sebe i dalje zovem Ciganinom. Doduše jednim od tužnijih, samih Cigana na svijetu, zato što su Cigani otišli, a Zvezda je takva kakva je i biće samo gora. Zauvijek - napisao je Ljubivoje Tadić.

Ali to i nije najveći problem rivalstva između navijača Zvezde i Partizana. Nekada davno bilo je mnogo manje tenzija među najvatrenijim simpatizerima oba tima. To su bila druga vremena u kojima su vladali red i zakoni pa je bilo sasvim normalno da se zvezdaši i partizanovci druže. Nekima je to danas možda "hipi smeće", ali u vrijeme komunizma vladalo je zdravo rivalstvo.

- U moje vrijeme, bilo je sasvim prirodno da se zvezdaši i partizanovci druže, da se posjećuju. Bilo je i kumovskih veza. Ja sam bio kum Mirku Sandiću, slavnom vaterpolisti Partizana i reprezentacije. Žestoko rivalstvo na terenu nikada nije bilo prepreka iskrenom i trajnom prijateljstvu.

To se dopadalo i navijačima, između kojih nije bilo ostrašćenosti, viđene od početka ovog vijeka, koja je oduzela čar derbijima dva naša najpopularnija i najtrofejnija kluba, ukidajući im epitet najvećih praznika domaćeg fudbala - govorio je veliki Dragoslav Šekularac.

Druga Zvezdina zvijezda je pripovijedala i kako nikome nije padalo napamet da izaziva incidente.

- Nekada su na utakmice Crvene zvezde i Partizana navijači dolazili u kolonama, sa pomiješanim klupskim zastavama. Bilo je tu, naravno, zadirkivanja, ali je bilo i pjesme, veselosti, padale su opklade... U takvom poretku se i odlazilo sa tribina, bez obzira na konačni rezultat. Gubitnicima je, normalno, bilo vrlo teško, ali nikome nije padalo napamet da zbog toga demolira stadion ili prostorije protivničkog kluba.

Još manje da ulazi u otvorene obračune s policijom, zaduženom za čuvanje reda.

- Dešavalo mi se da pobjedu nad crno-belima, koje su uvijek bile najslađe, proslavljam u bašti restorana na Partizanovom stadionu, tamo u Humskoj ulici. Nije to bilo izazivanje poraženih, bila je to posve normalna situacija.

I još nešto: kada bi slavili partizanovci, među njima bi se obavezno našao i neko od zvezdaša, i obratno.

Ipak, i sam Šeki je za života izgubio vjeru u zdravo rivalstvo crveno-i crno-belih.

- Gledano iz današnje perspektive, to što smo mi radili su bile gotovo nadrealne scene. Fudbalska fantastika. A nije dobro što je tako. Nasilje sa domaćih stadiona počeli smo čak da izvozimo i u Evropu, što krnji i ugled zemlje.

Moja generacija je druženje s partizanovcima naslijedila kao praksu u odnosima dva popularna kluba, čiji su glavni inicijatori i protagonisti Bobek i Mitić, najveći asovi dvaju klubova i veliki lični prijatelji.

I kad sam stasao kao igrač, među crno-belima sam imao iskrene prijatelje - tvrdio je Šeki.

Kao posmatrač (i povremeni učesnik kroz funkciju direktora u Arkanovom Obiliću) gledao je i Šeki kao i svi mi i ratne devedesete i post-Miloševićevsku eru, defile raznoraznih likova i kriminalaca, kao i pomijeranje granica kada je o rivalstvu vječitih reč.

Oktobra 1999. godine imali smo i prvo ubistvo na vječitom derbiju kada je momak iz Opova Aca Radović na sveru pogođen signalnom raketom ispaljenom s južne tribine.

Nismo ništa tada naučili, dvije decenije kasnije i dalje je kvota 1,01 da će gorjeti stadion, da će biti uhapšenih i da će se o nasilju na derbiju više pričati nego o lijepim golovima i akcijama. Tome su doprinijele i konstantne tenzije koje su se gradile na relaciji Humska - Ljutice Bogdana u godinama iz nas.

Različite uprave koje su prodefilovale na obje strane nisu marile za emocije navijača, bilo im je bitnije da konstantnim podbadanjem rivala i prvog komšije posiju mržnju i grade "nezdravo navijačko rivalstvo" misleći da će time ukrasiti osvojene trofeje koji u današnjim fudbalskim tokovima ne znače mnogo.

Istovremeno, imamo i paradoks da, dok je huliganizam u opadanju u normalnom svetu (na zapadu Evrope) kod nas i dalje cvjeta pogotovo kada dođe vječiti derbi. Zašto je mržnja između dva tabora koji dijele istu religiju, porijeklo i naciju i koje su osnovali isti oni državni aparati koji ih 70 i kusur godina održavaju u životu i dalje je misterija. Da li je nekome potrebno da ima konstantnu tenziju na tiribinama i u društvu, pitanje je kojim treba da se bave sociolozi.

Činjenica je da je beogradski vječiti derbi, navijački mnogo primamljiviji gledaocima iz inostranstva nego sam fudbalski okršaj ovih rivala. Ni zbog Save Miloševića ni zbog Dejana Stankovića, ni zbog Strahinje Pavlovića ni zbog Veljka Nikolića neće se danas ići na Marakanu od 18 časova.

Nažalost, ići će se zbog mržnje prema "ovima ovamo". Možda je mlađima to zanimljivo i loži ih, ali dokle god to bude tako nećemo imati normalno društvo, ni sport, a ni fudbal.

A tako ćemo postepeno i izgubiti derbi. Nešto što se decenijama gradilo, od Rajka i Bobeka, preko Šekija i Zorana Miladinovića, što je postalo vrijedno, oteće nam oni koji nemaju osjećaja gdje je granica između mržnje i sporta.

I zato, svi vi koji danas predstavljate crveno i crno-bele vodite računa o velikoj zaostavštini koja nam je ostavljena u amanet. Neko je prolio znoj da bi srpski derbi bio vječiti pa hajde da počnemo od danas da mu vraćamo "vječni sjaj" koji je izblijedio u proteklih 30 godina.