Prije deset dana u Igalu je ubijen policajac Milutin Leković. Obavljao je svoj zadatak, štitio građane i na tom zadatku svirepo ubijen.zivot-policajac.jpg

Pisalo se dan, dva, možda tri o tom ubistvu i- sve je utihnulo. TrebinjeDanas otvara ponovo ovu temu iz više razloga- da ukažemo na opasnost kojoj smo izloženi svi. Da ukažemo na to da jedan život nema cijenu i da o tome treba glasnije i više da govorimo.

Mnoge profesije su devalvirane, iz različitih razloga, ali i nekih pojedinaca koji ih obavljaju. Sve je u novom dobu mnogo više izloženo korupciji, kriminalu. Na to mnogi ne ostaju imuni.

Lake i brze zarade, lagodan život u zamku “uhvate” i one koji bi protiv toga trebalo da se bore. I, ne govorimo sada ni o čemu što već nije poznato.

Korupcije i kriminala ima i u redovima policije. I volimo to, posebno onako u kuloarima, da pominjemo. Naravno, rijetki su oni koji će jasno i glasno reći ime onoga o kome pričaju i argumente, ali ima i toga. I sve mi to, ako i ne znamo, naslućujemo.

Ti i takvi “izrodi” u policijskim redovima stvarali su i stvorili negativnu sliku o policijskom poslu koji je mnogo više od onoga što mi, koji se tim poslom ne bavimo, možemo da naslutimo.


Te plave unoforme štite naše živote nerijetko izlažući opasnosti sopstveni život.

Uvijek smo spremni da ih, za sve manje ili veće greške izložimo “stubu srama”, ali, kada su oni u opasnosti uglavnom- ćutimo.

Brzo se zaboravilo ubistvo Milutina Lekovića. On je tog kobnog dana, od lica koja su, očigledno, bila opasna, štitio svoje sugrađane, svoju i tuđe porodice...Na tom zadatku nije uspio da sačuva sebe, ali druge jeste.

Iza njega je ostala njegova porodica u kojoj i šestogodišnja kćerka.Ta djevojčica više nema oca. Na njega može da bude ponosna. On će za nju uvijek biti njen heroj. Ali, heroj i jeste. Jedan od onih heroja koji su, štiteći svoj narod, stradali. Ostala je armija Lekovićevih kolega ne samo u Crnoj Gori nego u regionu gdje su se susretali i sarađivali. I, svi o njemu imaju samo riječi hvale.

Ali, pohvale i lijepe riječi neće Milutina vratiti njegovoj porodici. To znaju njegove kolege koje se svakodnevno susreću sa opasnostima u svom poslu.

Ali, to nisu,očigledno, prepoznali oni koji se bore za ljudska prava i koji ustanu na svaku reakciju policije prema bilo kome, pa i počiniocu krivičnih djela. Tada su glasni i pozivaju se na mnoštvo zakona.

Sada- ćute. Je li život policajca manje vrijedan od života nekog drugog?

Svakog dana nečija majka, sestra, žena, kćerka ispraćaju nekog svog Milutina na zadatak. Da nas štiti od svih opasnosti koje vrebaju, a posebno u vremenu u kome se još suočavamo i sa migrantskom krizom koja u naše krajeve dovodi i one koji nemaju dobre namjere.

Mnogo glasniji treba da budemo kako bi, makar, pokušali da spriječimo da se opet nešto slično ne dogodi.

I, ne zaboravimo- svi smo mi potencijalno Milutin Leković.

Podsjetimo, ubistvo se dogodilo 15.decembra u centru Igala kada je Leković privodio tri osobe, dva muškarca i jednu ženu, koji su u kontroli zatečeni bez ličnih dokumenata.

Prilikom vožnje prema hercegnovskom Centru bezbjednosti jedan od privedenih je sa zadnjeg sjedišta upotrijebio skriveno vatreno oružje i upucao Lekovića. Drugi službenik policije je pokušao da napadaču otme oružje i da ih zaustavi u pokušaju bjekstva, ali nije uspio. Leković je nekoliko sati kasnije preminuo u bolnici.

Ovim tekstom, osim što ukazujemo na opasnosti, odajemo poštu ubijenom Milutinu Lekoviću želeći da se i na ovaj način, još jednom, čuje o svirepom ubistvu ovog policajca.