Ljubav, pažnja i prihvatanje presudni su za razvoj i život svakog od nas. Najbolji pokazatelj koliko smo sazreli kao društvo jeste- koliko smo spremni da prihvatamo različitosti. Skoro da nema čovjeka u Bileći koji ne poznaje Predraga Dučića- Agija.
Od rođenja suočen sa zdravstvenim problemima, uz podršku okruženja uspješno ih prevazilazi. Njegov osmijeh prepoznaju svi-na ulici, u prodavnici, na utakmici. Agi je onaj koji svima prvi maše, svakoga pozdravi i uvijek ima lijepu riječ. Svakog jutra prolazi istim putem, zastane da se pozdravi sa prolaznicima i podijeli poneku šalu. Bilećani kažu da bez njega grad ne bi bio isti. On je naša radost. Kad ga sretnemo, dan nam odmah bude ljepši. Primjer je koliko ljubaznost i toplina mogu da spoje ljude, saglasni su svi koji ga poznaju.
–Dugo se poznajemo, svaki put me oduševi njegova vedrina, dobrodušnost i neiskvarenost. Omiljen je i stalan gost u svim lokalima u Obilićevom vijencu, gdje se najviše družimo. Popijemo kafu, kiselu, jer je odnedavno prestao da pije omiljenu Kolu. Uvijek svojim prisustvom unese radost među gostima, kaže ugostitelj Nemanja Ivetić- Ivta.
Agi voli sport. Prati sve košarkaške i fudbalske utakmice svog Hercegovca. Često je i na treninzima. Dana provedenih sa Agijem na pripremama i utakmicama KK „Heo“ nekadašnji igrač i trener ovog kluba, Boris Jokanović -Baksta, sjeća se sa radošću.
-Ne mogu zaboraviti detalj kada smo igrali finalnu utakmicu sa „Sutjeskom“ iz Foče, Agi je predložio da se on obrati igračima. Naravno, dozvolio sam. Nakon par rečenica u timu je zavladala nevjerovatna euforija i pozitivna energija.
Meni kao treneru ostalo je samo da kažem: „Idemo na teren po titulu!“ Tako je i bilo, prisjeća se Baksta. Omiljen među igračima, sudijama i navijačima, simbol je ljubavi, podrške i zajedništva -svega onoga što život i sport treba da budu, kaže Boris Jokanović.
Vrijeme provodi sa prijateljima. Omiljeno mjesto sastanka je ugostiteljski objekat „Prijatelji“. Tu sa drugarima popije kafu, porazgovara, ali ne zapostavlja ni svoje obaveze.
–Redovno plaćam račune za stan, a komšije su mi povjerile i plaćanje vode za cijelu zgradu. Živim sa ocem, kupim sve što nam treba. Žao mi je što više nije aktivan „Vedar osmijeh“, gdje smo se svakodnevno družili, radili i učili. Moram da pohvalim svoje drugare sa kojima se svakodnevno viđam, jer nikad ne zaborave moj rođendan. Naprave mi zabavu, donesu poklone i to mi je posebno drago. Sa njima provodim vrijeme, šalimo se i zabavljamo, priča nam Agi. Agi je zadovoljan. Ništa mu ne nedostaje. Na kraju razgovora rekao nam je da bi volio da ima telefon „Samsung“, plave boje, kako bi mogao da prati vijesti.
Većina Bilećana Agija doživljava kao legendu grada, bez koje naša svakodnevica ne bi bila ista. Pomenuo nam je sve svoje prijatelje, ali bi spisak bio predug za ovaj tekst- oni će se sami prepoznati. Hvala ti, grade, što imaš dušu. Nadamo se da će i generacije koje dolaze iz ovog primjera naučiti kako se voli i poštuje čovjek. Bilećo, volim te kao Agi Kolu.
Napišite svoj komentar!