Trebinjac Miljan Skočajić je po struci informatičar, ali je po onome u čemu uživa cijelim svojim bićem pasionirani zaljubljenik u automobile.
On se i bavi prodajom automobila i auto-dijelova u sopstvenoj firmi koju uspješno vodi već gotovo deceniju i po, ali je posebno vezan za jedan stari, jugoslovenski model - zastavu 101, popularnog "stojadina" iliti "keca".
Ovaj model zavolio je od prve očeve bijele zastave, na kojoj je i naučio da vozi kao sasvim mali, sa osam-devet godina, do modela maslinastozelenog iz 1979. i crvenog iz 1990, koje je restaurirao, ulažući u taj posao veliki trud i velike emocije.
"Pamtim da sam kao dijete stalno trčao da vidim šta i kako se popravlja na autima, tako da mislim da se to jednostavno rodi sa čovjekom i odredi mu životni put. Budući da me je zanimala i informatika, studirao sam u Banjaluci, ali sam istovremeno i radio u prodavnici auto-dijelova. Po povratku u Trebinje pokrenuo sam i sopstveni biznis kojim se bavim već četrnaestu godinu, radeći istovremeno na modernim autima, ali i na oldtajmerima", kaže Miljan.
On, i pored zastave 101, ne krije oduševljenje i drugim automobilima, pa već godinama sređuje i dva "Fordova" modela - ford taunus 1971. godište i ford eskort iz 1989. godine.
Sve je počelo od očevog "stojadina"
Prisjećajući se vremena kada je, još dok je on bio mali, njegov pokojni otac kupio bijelu zastavu, Miljan kaže da su, kao u kultnoj pjesmi "Zabranjenog pušenja" o jugu 45, svi u porodici bili ponosni na taj auto, koji je u tom vremenu bio bez konkurencije na našim prostorima.
"Otac je kupio novog 'stojadina' 1989. godine, model skala 55, stric i ujak su takođe vozili zastavu - ma nema ko nije. Nažalost, taj naš auto je stradao u udesu 2001. godine, ali srećom, nikome nije ništa bilo, osim samom našem četvorotočkašu, koji je bio potpuno uništen, što je u meni izazvalo tugu, ali istovremeno i želju da ponovo imam bijelu zastavu, pa sam uspio naći istu takvu i to dobar primjerak, koji sam brzo dotjerao", priča Miljan.
Danas on ima tri takve zastave, od kojih je dvije upotpunio komplet originalnim dijelovima, iako su poprilično starih datuma proizvodnje, jedna je stara 47 godina, druga 36, ali se obje i sada voze bez problema.
"Prvog 'stojadina' sam kupio prije osam-devet godina, 1979. je godište i pripadao je mom tetku, kod koga je bio garažiran, pa je i tada bio u fantastičnom stanju. To je prva linija 'stojadina', zastava 101 B sa okruglim farovima, starim niklovanim branicima, tamnozelene je boje. Na njemu sam uradio neke korekcije koje nisu bile fabričke i vratio neke dijelove da bude što originalniji. Zatim sam mu i redovno radio registracije, vozio ga, prolazio tehničke preglede bez problema, pa sam prešao i na ovog drugog. Na njemu je sve kao kada je izašao iz fabrike prije 45 godina, osim volana. Originalni je većih dimenzija i malo je teže njime upravljati, pa sam ga zamijenio, ali i sačuvao", priča sa ponosom Miljan.
Sudbonosni susreti sa zastavom
Još jednog, nešto mlađeg "stojadina", proizvedenog 1990. godine, našao mu je prijatelj, kako kaže, sasvim slučajno, u jednom selu u Ljubinju.
Priča, po Miljanovom mišljenju, nije bila nimalo slučajna, već se, ubijeđen je on, ovaj susret morao desiti.
"Drug je prolazio i vidio da se 'stojadin' prodaje, ali sam se u tom trenutku i ja zadesio u Ljubinju, pa, kada mi je on javio, odmah sam otišao da vidim auto i sutra ga bez problema dovezao u Trebinje i odmah počeo da radim na njemu, prosto nisam mogao dočekati da otpočnem taj posao", prisjeća se Miljan, kome i sada zatitra pogled kada o tome priča.
Kaže da je na ovom autu radio oko šest do sedam mjeseci, kako bi ga doveo u stanje spremno za registraciju, a i unutrašnjost na kojoj se sjedi i odakle se upravlja bila je pohabana, sjedišta su mu, kao i u prethodnom, bila izgorjela od sunca, jer je stajao 10 godina, ali je zato limarija bila perfektna.
"Baš takvog 'stojadina' imao je moj pokojni otac, samo što je njegov bio bijeli, a ovaj je crveni, što nije smetalo da mi i ova zastava postane po mnogo čemu draga", dodaje ovaj vrijedni mladi čovjek.
Kaže da mu je rad na oldtajmerima najdraži, jer, osim što u njemu budi uspomene iz djetinjstva, na svojevrstan način čuva i jedno prohujalo vrijeme.
"Stojadin" ga nikada nije izdao na putu
Miljan ne spori ogromnu razliku između zastave i modernih novih auta, ali, iz sopstvenog iskustva i iskustva njegovih dugogodišnjih mušterija, tvrdi da će prije stati neki noviji auto nego zastava.
Prisjećajući se kako su stari majstori govorili - poneseš malo žice i kliješta, popraviš to na brzinu i ideš dalje, Miljan kaže da on i danas lako rješava gotovo svaki kvar na svojim "stojadinima", pa mu se znalo desiti da ga novi auto ostavi u putu, a zastava nije još nikada.
"Oldtajmer se može potpuno konzervirati i da se ne vozi, ili da se povremeno provoza, kao što ja to radim, jer ih ta vožnja, zapravo, čuva, tako da i ja zastavom sa porodicom idem na more, a redovno se, skoro svake sedmice, provozamo i po gradu, tako da godišnje pređem nekih do 1.000 km", dodaje Miljan, pojašnjavajući da ih ljudi često zaustavljaju, oduševljeni što zastava radi, izražavajući i sami svoje emocije koje ih vraćaju u neka stara, srećna vremena, u kojima je ovo bio moderan auto.
On na automobilima gotovo sve radi sam, ili uz pomoć prijatelja, u sopstvenoj radionici u trebinjskom naselju Vinogradi, a, pored zastava, sređuje i dva forda, od kojih taunusa, koga je nabavio u poprilično lošem stanju, radi već sedam godina, strpljivo i polako, ali su radovi pri kraju.
"Ovaj model je iz 1971. godine i zaista je poseban primjerak, a drugi je ford eskort, koji smo nabavili kada je naša zastava nakon udesa postala neupotrebljiva, tako da i on sada čeka restauraciju, jer sam ga samo ja vozio dobrih 20 godina", dodaje Miljan.
Kaže da sve teže pronalazi dijelove za oldtajmere, ali su oni i skupi, što njemu nikako ne smeta, već čini dodatno zadovoljstvo, utičući na to da mu još više prirastu za srce.
Na red čeka i stari "fićo"
Za zastave, međutim, većinu dijelova još nalazi u Srbiji, najviše u Kragujevcu, gdje su se proizvodile do 2008. godine, ali se dovijao i na razne druge načine, ne pitajući za cijenu, jer to nije stvar materijalne prirode, već zaljubljenosti.
Tu ljubav prenio je i na svoju porodicu, tako da mašta da ima jednu kolekciju oldtajmera koju bi ostavio djeci.
"Da li ću uzeti neki novi model da sređujem - to se kod ljubitelja oldtajmera nikada ne zna", sa osmijehom nam reče, a naslućujemo da bi se novom primjerku i te kako obradovao.
Napominjući da je i njegova supruga ljubitelj starih automobila, kaže da odavno ima želju da sredi i jednog starog "fiću", pa očekuje da bi se u dogledno vrijeme mogao posvetiti baš ovom "Zastavinom" modelu, koji je prošle godine proslavio 70. godišnjicu od kako je proizveden u Kragujevcu.
Za auta se već uveliko interesuje i njegova kćerkica od sedam godina, koja je stalno sa tatom u garaži, dok je sin još mali, ali, po svemu sudeći, svi Skočajići će biti fanovi auta, posebno oldtajmera.
Miljan i nekolicina njegovih prijatelja, zaljubljenika u "Zastavine" modele, razmišljaju da osnuju i klub ljubitelja "Zastave", jer, pored njegova tri modela - zelene, crvene i bijele boje, zajedno sa žutim modelom prijatelja, u Trebinju posjeduju sve serije koje su se proizvodile sa promjenama od prvog do zadnjeg napravljenog "stojadina".
Napišite svoj komentar!