Mi smo se nekako odvikli od lijepog. Ne zato što ga nema, već zato što se čini da onog drugog ima poput lavine. Ali, ono što se desilo u Sarajevu izdvaja se iz takve, naizgled mračne svakodnevnice u kojoj svjetlosti ima - samo treba da poželimo da je potražimo. U drugima, ali pijre svega - u sebi.
Aleksa Petrović je rođen u Jagodini, ali već sa šest meseci njegovi roditelji su saznali zastašujuću vijest - sin im ima najteži oblik cerebralne paralize. Najteži, u smislu da ništa ne može samostalno da obavi.
Terapije su isprva značile, bilo je tu i ljekara iz Rusije koji su dolazili da pomognu, ali posle bombardovanja 1999. više nisu stizali. Sljedeće godine je on krenuo u školu. I, kao đak prvak, upoznao je Nemanju Ivanovića.
To drugarstvo je preraslo u prijateljstvo za sva vremena.
Nemanji ništa nije bilo teško da uljepša Aleksi život, trudio se oko svega što bi drugu moglo da osvježi dane, a onda, kada su porasli a Nemanja, koji se bavi i karateom, postao profesor fizičke kultutre, iz tog svijeta se u ovu priču priključio i Marko Gajić. Marko je, inače, Ginisov rekorder u ponavljanju "barpi", vježbe američkih marinaca u kojima se iz ležećeg stava radi sklek, pa skok. Preko 4000 ih je uradio za 12 sati. Ali, mnogo više sati posvetio je, sa Nemanjom - Aleksi Petroviću.
Jednog dana je Aleksandar Andrejić, iz Kragujevca, iz Udruženja za izazove, pozvao Nemanju i pitao da li bi htio da, sa Aleksom, učestvuje na Beogradskom maratonu. Izazov je prihvaćen, jer u ljubavi nema nemogućih stvari, ako su razumne, sa smislom.
Ali, iskušenja je bilo i na ulicama prijestonice. Prednji točkovi Aleksinih kolica su popustili usred trke u kojoj su ga dvojica prijatelja gurala.
Ljubav je, međutim, našla svoj put.
Nemanja i Marko su pridigli kolica na zadnje točkove, što je mnogo teško i održavati u mjestu a kamoli tako trčati - i istrčali su cijeli maraton za nešto preko dva i po sata.
Ovog vikenda je u Bosni i Hercegovinji prvi put organizovano Državno prvenstvo BiH u maratonu, i to otvorenog tipa. Mogao je da učestvuje ko god poželi.
Poželio je i Nemanja.
I, sa prijateljima je stigao u Sarajevo.
Tu negdje, ispred Inat kuće, zabilježena je fotografija koja je obišla Balkan vrtoglavom brzinom.
"Više od sporta. Ovi momci su juče istrčali maraton gurajući svog prijatelja u kolicima tokom cijelih 41.195 metara i posvetili ga osobama sa Daunovim sindromom", napisala je jedna korisnica Tvitera iz Sarajeva, koja se trčanjem bavi rekreativno, a koja je poput mnogih Sarajlija bila oduševljena ekipom iz Jagodine.
I ovoga puta Aleksa Petrović je na krilima prijatelja - stigao do cilja.
Koji je bio? Kojim rezultatom?
Ne, to uopšte nije bilo bitno. Važne su bile one suze divljenja kada su i u Sarajevu, potom i cijelom Balkanu, vidjeli kako izgleda kada ljubav nosi ka cilju.
Uostalom, lijepo reče lord Bajron u "Neverniku" iz 1813.:
"Ljubav? Ljubav će naći put, makar išla stazama kojih se i vukovi boje".
Napišite svoj komentar!