Pismo Pavle

Vidjela sam jednom čovjeka tako malenog rastom, a ipak, nikad od njega nikoga višeg vidjela nisam. Govorio je tako tiho, a u meni je odzvanjalo najjače. Bilo je to putem TV ekrana. Privuklo mi je pažnju svijetlo lice. Namjeravala sam da prebacim na drugi kanal i nađem neki dobar crtani film. Nisam mogla. Neka sila neobjašnjivo me je vukla da zadržim svoje oči i uši na ovom čovjeku.

Gledala sam sjaj u njegovim očima koji mi je izgledao kao sjaj izvirelog bisera iz odškrinute školjke ( njegove skromne, crne mantije). Lice svo blago, mekano, nekako toplo, k’o hljeb, svakim svojim izrazom je milovalo dušu moju. ,,Bože, šta je ovo?!“, vrištalo je u meni. Želim ovo stalno. Zvala sam taj osjećaj svim svojim bićem. U tom čovjeku bilo je nastanjeno sve najljepše što se moglo zamisliti. Podsjećalo me je nekako na majku, samo bilo je tu još nečega drugačijeg, nekako većeg i od majke i od oca, a opet od istog napravljeno.


Nekako mi je djelovao nestvarniji. Vidim da je čovjek, ali ne osjećam tako. Od čovjeka svakog, svaka prijatnost ima i neprijatnost. On je bio satkan samo od prijatnosti neprolazne. Bila sam kao beba u majčinom stomaku, pored njega. Sve najbolje sam dobijala od njega samo zato što sam živa i samo radi toga da budem zdrava i živa. Nije mu bilo važno ko sam, šta sam uradila, šta uradila nisam. Obraćao mi se kao najvećoj dragocjenosti pazeći da me ničim ne povrijedi, nastojeći da, od svega njegovog, budem snažnija.

Obraćao mi se kao i svima – svemu ostalom sa najvećim mogućim poštovanjem, kao prema Bogu. Po prvi put u životu sam osjetila: ,, To je to!“ To je ono kako osjećam svim svojim bićem da se svi ljudi trebaju ponašati. Sve što rade, ljudi trebaju raditi da osnaže – ozdrave drugoga čovjeka. Bila sam, gledajući patrijarha Pavla, u nekoj neobjašnjivo lijepoj Zemlji čuda. Svi odrasli ljudi koje znam snažili su samo one ljude koji su njih snažili, a sve druge su slabili. Kod tih ljudi sve je funkcionisalo na čistoj računici.

Sve njihove težnje su bile usmjerene na to da ne budu prevareni od drugih, da ne daju više nekome nego što će mu taj neko vratiti. Ovaj odrasli čovjek je nastojao da osnaži sve i bivao je, tako radeći, sve puniji snage umjesto da od toga bude raslabljen, potrošen, jer mu mnogi od tih ljudi kojima daje snagu, kao što je to radio i meni potpuno nepoznatoj, sigurno nikad neće vratiti tu snagu. Pa, odakle mu onda ona? Kako može neprekidno da ima tu snagu i to, što je više daje da je više ima? Da! Baš kao rijeka. Čovječe! Baš kao majčino mlijeko…

Samo kad se daje nadolazi. ,,Postoji Izvor u tebi samoj. Izvor koji radi na principu davanja. Ono što daješ ti drugima, to tebi Izvor daje“, došapnu mi Patrijarh srcem. Ali, kako? Zar prvo ne treba da dobijem nešto od drugog, pa onda da imam šta da dam nekome? ,,Ne, draga. Nemaš ti više ništa da dobiješ. Sve si dobila svojim životom. Sve što možeš dati, nalazi se već u tebi u najpunijoj mogućoj mjeri. Dok nešto ne daš, u tebe se ne može uliti ništa – nema gdje da stane. Ako odlučiš da ne daješ ništa drugima od svega što imaš, nećeš moći da primiš ništa novo. Ti si punina. Ono što hoćeš da ti se prilije u život, moraš prvo odliti drugima. Zato, kćeri moja, ne misli o tome šta ćeš uzeti od drugih, nego šta ćeš drugima dati! Mi, ljudi smo pozvani da, nalik Bogu, dajemo drugima najbolje što možemo kako bi ih osnažili, a da tim radom odmah otvorimo svoje brane i prostor da mi isto to dobijemo od Izvora, samim davanjem.“

Odjekivale su ove riječi svete tišine u meni uvijek dok sam razmišljala o veličanstvenom patrijarhu Pavlu… Slava Bogu za njih! Slava Bogu za Patrijarha!