Kažu da se niko nije odmorio u hladovini drveta kog je posadio. Za debeli hlad treba mnogo truda, znoja i života. A život na Zemlji je treptaj oka u beskonačnosti.
Svoj duhovno-neimarski zanat bistri dječak iz Morače učio je od sv. Justina Popovića i Pajsija svetogorskog. Školovao se, u monaškom tihovanju tražio odgovore na pitanja koja postavlja metafizika. A onda mu je kao i svim velikim pastirima, po Božijem promislu, pripao najteži misionarski zadatak,izazov i podvig.
Kao nekada, prije tri vijeka Svetom Vasiliju Ostroškom, da sabere svoje stado i sačuva ga od čopora krvožednih i nezasitih vukova.
Te, ne tako bliske 90-te godine prošlog vijeka, vratio se na svoj kamen, gdje se brat bratom nije smio osloviti, niti Božije ime slaviti.
Da na opustošenoj i poharanoj zemlji posadi sjeme iz kog će izrasti duhovno stablo sa gustim krošnjama.
A zatekla ga je ona ista pustinja koja je sačekala Mojsija neposredno po izlasku iz Misira. Pješčane dine koje su mijenjale svoj oblik pod udarom raznih vjetrova i pravile nove prepreke.


A čim se, kako opjeva najveći živi srpski pjesnik, krsnim znakom znamenovo, nema ko ga nije kamenovo. Trebalo je naći oazu u nepreglednom pješčanom bespuću, nekrstu vratiti krst, dušama vratiti vjeru, kućama vratiti krsnu slavu, zidovima ikonu i kandilo, pronaći svoje stado izgubljeno u crvenoj oluji, podići stupove bogomoljama koje su već odavno promijenile svoju funkciju. I još mnogo toga u godinama koje su slijedile. Prokrčiti stare puteve zatrpane kamenjem, trnjem i šibljem.
A taj put je potrajao bezmalo kao Mojsijev. Sa dvijema bitnim razlikama. Mojsije je imao slobodu, ali ne i obećanu zemlju. A Amfilohije svoj Hanan, bez slobode. Međutim, kraj Mojsijevog puta se nazreo, a Amfilohijevog prozreo.
Mojsije je izdahnuo pred ulazak u obećanu zemlju, a Amfilohije po ulasku u obećanu slobodu. Izdahnuo je ovozemaljski, a udahnuo vječni nebeski život i sa prestola sv. Petra Cetinjskoga, vazneo se u vaseljenske visine da svoju službu pred Tvorcem nastavi sa svojim učiteljima, svetim ocima.
I nije ga Gospod slučajno, kako Bećković kaže, pozvao sebi pred praznik svog propovjednika i jevanđeliste Luke. Na Lučindan je nebesku kapiju otvorio sv. Petru Cetinjskom i Petru II Petroviću Njegošu, a onda i našem mitropolitu.
Uspeo se ostavivši svom stadu preko 600 obnovljenih i novoizgrađenih crkava i manastira. Crkvu u srcima njihovim, vjeru u Gospoda, identitet.


I znakove pored puta. Da zna ko je, šta je, i da nikada više ne zaluta, u kakvom god se mraku i magli našao. Njegova djela i riječi će biti fenjer svakome ko obnevidi. A za vremena koja dolaze, biće potrebne jake svetiljke.

Ostavio je i krstoliki putokaz koji vodi ka strmim vrletima do oltara crnogorskog, sa kog će jednog dana ponovo zasijati krst. Koji će sa Crne Gore skinuti prokletstvo dato zbog kršenja poslednje zaveštaočeve volje.
O njemu će se pisati žitija, ali će se stranice svakog završavati izrekom našega premudrog tajnovidca:
„Blago tome ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi!“ A nebeskog… Ono je tek počelo da se ispisuje. Za njega se pripremao cio život. Vječnost je pred njim. I zemaljska i nebeska.
A i mi koji smo njegovi savremenici, smo se imali rašta i roditi, kad smo imali njega za pastira, vladiku i đeda. Zato blagodarimo Gospodu na tome i umnožimo molitve da jednog dana našem svetom mitropolitu pojemo tropar.
Svaki pravoslavac je 30. oktobra ove prestupne 2020. godine, izgubio dio sebe, ali su riječi: izbavitelj, pravednik i pobjednik dobile svoj sinonim, a to je AMFILOHIJE.

„I na okrst Hristove cele vasione,

sem izvan neba crne zemlje one,

Nigde ne dođe, da zvona ne zvone.“