Bez pažnje medija, skromno i bez pompe, patrijarh srpski Irinej sa članovima Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, ušao je u „Svetosavski dom”, koji se nalazi u parohijskom kompleksu Crkve Rođenja Presvete Bogorodice u Zemunu. Građena od 1907. do 1909. godine, ona predstavlja jedini primerak arhitektonskog rada i izvedenog objekta rano preminulog arhitekte Koste Atanackovića Stanišića.


Ali, mnogo je značajnije što je od juče to zdanje postalo mesto gde će se skladištiti najveće tajne iz istorije Srpske pravoslavne crkve. Osvećenjem centralnog arhiva SPC, neprocenjivo vredni spisi konačno će se naći na jednom mestu, dostojnom bogate istorije naše crkve, ali i države i naroda.


– Ovo je veliki dan za našu Crkvu – rekao je patrijarh Irinej u jednoj od mnogobrojnih, sveže okrečenih prostorija.


Seobom istorijske građe od Patrijaršije, preko zvonika beogradske Crkve Svetog Marka, do Svetosavskog doma u Zemunu, konačno je okončana saga o potrazi za trajnim prostorom za arhiv SPC.

Naime, krajem osamdesetih godina, građa je iz zgrade Srpske patrijaršije izmeštena u zvonik Crkve Svetog Marka u Beogradu. Takav čin premeštanja dragocene crkvene arhive opravdavan je potrebom da se oslobodi prostor za smeštaj crkvene štamparije.


– Istorijska dokumentacija nastajala je kroz rad i misiju duhovnika, sveštenika i episkopa paralelno sa nastankom i obnovom moderne srpske državnosti, od početka 19. veka, a njeni najmlađi slojevi poklapaju se sa godinama patrijarhovanja patrijarha Germana Đorića (1958–1990). Reč je o arhivskoj građi crkveno-administrativnog porekla koja nije samo eklisijalna, suvoparna, jer potiče iz kancelarijskog poslovanja crkvenih tela i organa. To su dokumenti značajni za demografsku, socijalnu, ali i istoriju privatnih života – kaže za „Politiku” upravnik Arhiva dr Radovan Pilipović.


Sređivanje arhivske građe i organizovanje arhivske službe, on je preuzeo 2012. godine, suočivši se se sa činjenicom da rad sa građom mora da se obavlja u zatečenim uslovima, koji nisu bili sjajni. Najveći deo dragocenosti bio je naslagan u hiljadama kartonskih kutija i povezan tankim konopcima, a one su se, potom, kao stare novine, skladištile u prostorijama zvonika Markove crkve, ograđenog glomaznim gvozdenim vratima s rešetkama. Nije bilo čuvara, alarmnih sistema ili video-nadzora oko prostorija gde su se nalazile neke od ključnih crkvenih i državnih tajni od vremena vođenja centralnog arhiva, odnosno od 1831. godine, kada je potpisan ugovor s Portom o autonomiji naše crkve.


Ali, preko izložbene i izdavačke delatnosti, zaposleni u Arhivu Srpske pravoslavne crkve, radeći na sređivanju spisa, prikazivali su s vremena na vreme sve bogatstvo arhivskog nasleđa crkvenog porekla.


Pilipović podseća da su se nizale izložbe o „Srpskom duhovnom prostoru (1804–1918)”, „Vojnom sveštenstvu (1804–1918)”, „Patrijarhu Varnavi Rosiću (1930–1937)”, „Ruskoj emigraciji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (1920–1940)”. Istraživači Arhiva SPC bili su profesori Filozofskog i Bogoslovskog fakulteta, istoričari iz zemlje i inostranstva. Dokumenta crkvenog arhiva postala su sastavni deo fusnota mnogih akademskih radova.


Nova zgrada Arhiva Crkve u Zemunu je kulturno dobro, odnosno spomenik kulture upisan u registar Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Posle Drugog svetskog rata zdanje je bilo nacionalizovano, da bi pre više od dve decenije bilo vraćeno vlasniku – Srpskoj pravoslavnoj crkvi.


– Tačnije, zgrada je bila nacionalizovana od 1946. do 2007. godine i od tog perioda primetne su posledice nedomaćinskog odnosa. Sadašnju obnovu i privođenje nameni, čuvanju i radu sa arhivskom građom, podržala je Uprava za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama Ministarstva pravde Republike Srbije. Sadašnji Arhiv Srpske pravoslavne crkve nastao je Protokolom o saradnji 14. decembra 2007. godine, čiji su potpisnici Sveti arhijerejski sinod SPC, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije i Arhiv Srbije – ukazuje upravnik Pilipović.


Smeštanje centralnog crkvenog arhiva u zgradu koja je spomenik nepokretnog kulturnog nasleđa otvara nove stranice u kulturnom životu Crkve i države, čineći veliki pomak u načinu čuvanja srpskog duhovnog i svetovnog blaga. Naučnicima i istraživačima biće na jednom mestu dostupna dokumenta koja mogu sudbinski osvetliti poslednja dva veka naše prošlosti.


Izvor Politika