.jpg)
Na današnji dan, na Blagovijesti 7. aprila 1943. godine, u dalekoj Americi, preminuo je Jovan Dučić, jedan od najvažnijih srpskih pjesnika, diplomata i intelektualaca 20. vijeka.
Rođen 1871. godine u Trebinju, školovao se u Mostaru, Somboru i Ženevi, a život ga je vodio od Carigrada, Sofije, Rima i Atine, pa sve do Madrida, Kaira, Bukurešta i na kraju – Amerike.
Dučić nije bio samo pjesnik – bio je glas naroda u tišini diplomatije, čovjek koji je umio da stihom napiše ono što se ne može izgovoriti glasno.
Od Mostara do svijeta
Još 1896. godine, zajedno sa Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem, u Mostaru osniva časopis „Zora“, čime počinje njegov aktivni književni put. Prva zbirka pjesama objavljena je 1901. godine u Mostaru, a druga 1912. u Beogradu.
Bio je simbolista, pjesnik ljepote, tišine, savršenstva forme, ali i pisac dubokih eseja i proze. Njegovo najpoznatije prozno djelo, „Blago cara Radovana“, i danas se citira kao knjiga za dušu, za razumijevanje života i smisla.
Diplomata s perom i dušom
Od 1907. godine, Dučić ulazi u diplomatske vode i služi svoju zemlju na najvišim nivoima – u Rimu, Bukureštu, Madridu, postaje prvi jugoslovenski diplomata u rangu ambasadora.
Nakon sloma Jugoslavije i priznanja NDH u Španiji, povlači se u Portugal, a zatim u Ameriku – u grad Geri (Indijana), kod rođaka Mihajla.
Tamo vodi Srpsku narodnu odbranu, organizaciju koju je osnovao Mihajlo Pupin, i aktivno piše – pjesme, eseje, političke tekstove i članke, pogođen tragičnim događajima u tadašnjoj Jugoslaviji.
Osuđuje ustaški režim, govori o stradanju srpskog naroda, i do posljednjih dana ostaje vjeran istini, vjeri i otadžbini.
Preminuo je 7. aprila 1943., a tek oktobra 2000. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u rodno Trebinje, gde je sahranjen u Hramu Svetog Preobraženja Gospodnjeg – kako je i želeo.
Dučić u vječnosti
Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, pjesnik koji je znao da piše o ljubavi, Bogu, domovini i tišini s jednakom elegancijom.
Njegovo ime danas nosi nagrada za poeziju, koja se svake godine dodeljuje u okviru manifestacije „Dučićeve večeri poezije“ u Trebinju.
Njegove reči nisu zastarele. Naprotiv – čitaju se tiho, s poštovanjem, i bez daha. U vremenu u kojem svi viču, Dučić nas podsjeća da je istina – često šapat.
U znak sjećanja – njegovi stihovi:
Kada je poznah
Kada je poznah, nebo beše mutno,
Vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode šumile zloslutno,
I sve očajno žurilo za mrenjem.
I mladost moja nije više znala
Za dane strasti i trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala,
Bleda i hladna, kao mesečina.
Glas njezin beše kô muzika tuge:
I zato mišljah, u slušanju mnogom,
Samo na prošlost, na jeseni duge,
Na hladna neba, i na tužna zbogom.
Poljubac njezin beše tih i ledan,
Mramorni poljub; a kosa joj plava
Odisala je setan miris jedan
Bokora ruža koji docvetava.
I mnogo puta, u jutra, bez moći,
Prenem se kao iz olovnih uza:
Ja ne znam šta sam snevao te noći,
Ali mi oči mutne, pune suza.
Vječna slava Jovan Dučiću.
Njegovi stihovi i danas koračaju tiho – ali zauvjek.
Napišite svoj komentar!