Legendarni srpski glumac Nebojša Glogovac preminuo je prije tačno osam godina, 9. februara 2018. godine, nakon duge i teške borbe sa opakom bolešću, ostavivši neizbrisiv trag u domaćoj kinematografiji. Njegov odlazak duboko je potresao javnost, kolege i sve koji su ga poštovali i voleli.
Njegov otac, protojerej Milovan Glogovac, nakon sinove smrti iskreno je govorio o bolu koji nosi i o tome koliko mu je teško da se pomiri sa gubitkom.
„Jeste muka. Jeste žalost. Jeste bol, neprebol… Ali, kad i danas stižu riječi odavdud: Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao, to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite ličnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Pre svega vjera da je on sada sa Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio. Utjeha je i u tome što se on ostvario u ovozemaljskom životu“, rekao je tada za domaće medije.
„Volio sam njegove uloge, pratio sam ga, osluškivao pažljivo šta o njemu govore kolege, stručnjaci. I niko nije imao ružnu riječ da kaže. Blagonaklonost i raspoloženo prema njegovoj dobroti, ako mogu tako da kažem, traju i danas, godinu i više od njegovog upokojenja. Vidim to i osjećam, jer nema dana da neko na njegovom grobu, prije nego što ja stignem da upalim svijeću, upali kandilo, ostavi cvijet. To nije trenutak. To traje i to je odnos prema njemu i njegovom ovozemaljskom životu“, nastavio je proto 2019. godine.
„Odrstao je u crkvi. U oltaru su njegovi prvi koraci. I sada se u crkvenom pjevačkom društvu sjećaju kovrdžavog dječaka koji je horu donosio naforu, na galeriji. Njega je oblikovala naša vjera. I on je o tome nemalo puta govorio. Mislim da se sve vrijednosti, sve vrline, kao i mane, iz kuće ponesu. Porodica je temelj. Sve što je kasnije nadogradio, Nebojša je na tom temelju podizao. Ugradio je u svoje sinove sve istinske vrijednosti“, istakao je Milovan Glogovac.
„Najprije, da nije vrijednost samo ono što je materijalno i opipljivo, već ono što u sebi nosiš. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost kao darove. A darovi se umnožavaju što ih više dijeliš. Nebojša ih je umnožavao, a vraćaju mu se i sada, danas, u sjećanjima koja stižu na njegovu ovozemaljsku adresu. Ne samo iz Srbije i ne samo od Srba, već i od pripadnika drugih naroda iz čitavog svijeta. To je dokaz njegove širine i poštovanja čovjeka u pravom smislu te riječi. Dokaz da njegova vjera u dobrotu nije bila uzaludna. Da mu život nije bio uzaludan. A zašto je tako kratko trajao – to samo Bog zna“, nastavio je glumačev otac svoju ispovijest.
Prisjetio se i kako je sa sedmogodišnjim Nebojšom, iz muke, krenuo iz rodne Hercegovine i stigao najprije u Opovo, a potom u Pančevo. Veze sa tradicijom čuvali su tokom cijelog glumačevog odrastanja, dok su pouke „ne odaj se u najvećoj žalosti, kao ni u najvećoj radosti“ i „u dobru se ne uznesi, u zlu se ne ponizi“ bile sastavni dio njegovog vaspitanja.
„To je sve tačno, ali ja ipak mislim da je Nebojšu više oblikovala vjera nego ljuti kamen. Vjera koju smo otuda doneli u grumenu zavičajne zemlje. Bila su to teška vremena za crkvu. Vrijeme u nevrijeme. U našoj kući, u Pančevu, okupljali su se umni ljudi koji su životom svjedočili težinu postojanosti u vjeri. Bile su to tribine, oslobađanje straha i očuvanje svijesti. Nebojša je pamtio policijske straže na ćoškovima naše kuće, popisivanja ljudi koji su dolazili u crkvu, prekršajne prijave protiv mene i kažnjavanja jer sam okupljao vjernike. Crkva je tada imala slobodu, ali samo u oltaru – crkva bez vjernika. To je Nebojšu učinilo borcem. Strpljivo je sazrijevao u borca. Cijelog života to je nosio u sebi i poneo u svoju kuću. Svoje sinove, Gavrila i Miloša, podigao je na istinskim vrijednostima. Dao im je odgovore šta su moral, zakon, vjera, kako se postaviti u društvenom životu, a ne izgubiti sebe“, pričao je dalje.
„Koju sliku, koji razgovor, čemu se sve ne vraćam? Svaka slika je tu, živa. Ne znate šta čovjek od toga može izdvojiti. Sve je vrijedno. Sve je dio života. Sve je veza… Pitate: u kakvom čvoru je moguće stegnuti srce da sinu, bez jauka, držite opijelo? Moj jedini odgovor je – molitva. Ona je najbolji lijek. Najbolja terapija. Ako je nema, onda je jauk. Onda je beznađe. Očajanje. A jesmo li isti ljudi poslije nesreće? Kad se poremeti red, onaj ustaljeni, da sahranjujemo, što kažu ljudi, po redu, pa se suočimo sa sudbinom da sahranjujemo djecu… To jeste muka, to jeste tuga… Nema veće nesreće… Ali molitva pomaže čovjeku da na pravi način podnese susret sa takvom nesrećom i sa smrću“, istakao je proto Milovan.
„To je bilo nekoliko sati prije Nebojšine smrti. Tog popodneva, tog četvrtka, bio je u prilično lošem stanju. Trebalo je da primi i drugu hemioterapiju. Uz njega je bila njegova supruga Milica. Ona je stalno bila s njim, sve vrijeme. I ja sam bio sa njima. Smjestili smo ga u krevet i nismo tada mnogo pričali. Sestre su mu priključile terapiju i ja sam otišao. Oko osam uveče Milica nam se javila i rekla: ‘Dobro je podnio terapiju, čak se i šalio sa mnom…’ U petak, oko dva poslije ponoći… Bolest je bila jača. Nagla. Za mjesec dana ga nam je uzela“, dodao je sa knedlom u grlu.
Posebno ga je začudilo saznanje da na grob njegovog sina nije bilo moguće postaviti krst kakav se postavlja po pravoslavnim običajima, jer se ti običaji ne poštuju u Aleji zaslužnih građana.
„Nebojša je u svakoj mojoj molitvi, ali i u molitvama bratstva manastira Ostrog, Dečani i svuda gdje su ga voleli i poštovali. U molitvi se kaže: primite ga u svjetlost lica Božijega. I on je tamo, u toj svjetlosti“, zaključio je otac Nebojše Glogovca za „Večernje novosti“.
Otac našeg proslavljenog glumca, Nebojše Glogovca, bio je sveštenik u penziji, a o svom sinu je uvijek govorio s mnogo ljubavi. Stavrofor Milovan preminuo je šest godina nakon smrti sina, 2024. godine.
Napišite svoj komentar!