Uoči Preobraženja u Trebinju, gdje ljetnje noći donose miris smilja, masline i tek ubranog grožđa, sinoć je pod svodom Vinske galerije Podruma „Vukoje 1982“ otvoren Deveti salon žilavke.
Činilo se da je kamen prepoznao pjesmu koja se rađa iz njegovih njedara, jer pedeset izlagača vina, maslinovog ulja i domaćih hercegovačkih proizvoda unijelo je u ovaj prostor duh zajedništva, ukusa i vjekovne tradicije.
Kao da su u istoj čaši večeras nazdravile istočna i zapadna Hercegovina. U kamenim zidovima galerije sabrali su se vinari i podrumari, maslinari i restorateri, hotelijeri sa Jahorine, gosti i prijatelji – svi pod krovom koji čuva uspomenu na vinograde što stoljećima hrane ovu zemlju.
Direktor Podruma „Vukoje 1982“, Radovan Vukoje, obratio se sa osmijehom koji otkriva ponos vinogradara: „Porasli smo ovih godina sa četrnaest na pedeset izlagača. Ovo veče pokazuje da zajedno možemo mnogo.“
Njegove riječi odjeknule su među bačvama i bocama, a posebnu svečanost dao je podatak da je gost salona bio i Rod Smit, najveći degustator vina na svijetu. Kao da je time žilavka, hercegovačka kraljica bijelih vina, dobila potvrdu da njen sjaj ne pripada samo ovim krševitim brežuljcima, nego i svjetskim trpezama.
„Svaka izvezena flaša je ambasador ove zemlje“, dodao je Vukoje, a prisutni su se složili da vino, više nego ijedna riječ, može pričati priču o svom podneblju. I zaista, žilavka je priča o Hercegovini, priča o suncu koje peče kamen, o vjetru što hladi vinograd, o rukama koje strpljivo njeguju trs dok sazrijeva u grozd.
Predsjednik Privredne komore Republike Srpske, Goran Račić, govorio je o značaju žilavke u širem kontekstu: „Ona je dobila primat ne samo u Hercegovini, već i u cijeloj BiH, a traži se i u regionu. Sve je kvalitetnija, zahvaljujući vinogradarima koji joj posvećuju punu pažnju.“
Njegove riječi nosile su poruku da pred ovom vinskom sortom stoji budućnost, ali i obaveza da se njeguje, promoviše i čuva kao blago koje pripada narodu i zemlji.
U tom mnoštvu vinara i izlagača, posebno se izdvojila priča jedne porodične vinarije. Igor Dabić, iz trebinjske vinarije „Dabić“, rekao je jednostavno i toplo: „Žilavka je lična karta svakog vinogradara, naš zaštitni znak i domaći vinski brend za svijet.“
U njegovim riječima osjetila se tiha elegija – porodični rad, proizvodnja ograničena na deset hiljada litara godišnje, vino koje se izvozi u Crnu Goru i Srbiju, a opet ostaje vezano za kamen iz koga je poteklo. „Žilavka ne traži reklamu. Tržište samo dolazi do nje.“
I tako je veče odmicalo, dok su čaše odzvanjale, a žilavka se presijavala u svjetlosti galerije poput tečnog sunca. Među stolovima su se susretale priče o berbi, o naslijeđu, o novim vinogradima i starim običajima. Miris maslinovog ulja miješao se sa aromom hercegovačkog sira i pršuta, stvarajući sklad okusa koji su stoljećima oblikovali ljude ovoga kraja.
U tom trenutku postalo je jasno da žilavka nije samo vino. Ona je zavjetni znak Hercegovine, pjesma kamena i sunca, uspomena na pretke i obećanje budućim pokoljenjima. Svaka čaša podignuta večeras bila je nazdravljanje zemlji koja u kršu i suši zna roditi nešto plemenito, svijetlo i vječno.
Deveti salon žilavke u Trebinju nije bio samo događaj – bio je priča. Priča o tome kako jedno vino može ujediniti ljude, otvoriti vrata svijetu i istovremeno ostati ukorijenjeno u kamenu iz kog je niklo.
Napišite svoj komentar!