Kada građanima govorite o raku, zagađenoj vodi, uništenom zemljištu, elektromagnetnom zračenju, zagrijavanju prostora, opasnom otpadu i mogućim posljedicama po zdravlje, imate posebnu odgovornost.
Naročito kada ispred imena imate titulu univerzitetskog profesora.
Profesorica Marija Tasić posljednjih mjeseci postala je jedan od omiljenih „stručnih“ sagovornika aktivista koji se protive izgradnji solarnih elektrana. Njena predavanja i tvrdnje koriste se kao svojevrsna stručna potvrda teze da solarne elektrane predstavljaju ozbiljnu prijetnju zemljištu, vodi, poljoprivredi, životnoj sredini, pa posredno i zdravlju ljudi.
Problem nastaje kada se postave dva jednostavna pitanja:
Za koje od svih tih oblasti je Marija Tasić zaista stručnjak?
I još važnije:
Gdje su naučni dokazi za zastrašujuće zaključke koji se nude građanima?
Od bioetanola iz krompira do elektromagnetnih polja i podzemnih voda
Marija Tasić jeste univerzitetski profesor. To nije sporno i nema razloga da se osporava.
Ali akademska titula nije univerzalna licenca za ekspertizu.
Njena doktorska disertacija bavila se bioetanolom iz krtola krompira, a značajan dio naučnog rada hemijskim i tehnološkim procesima i biogorivima.
To je sasvim legitimna naučna karijera.
Ali ona nekoga sama po sebi ne čini stručnjakom za projektovanje fotonaponskih elektrana, elektroenergetiku, elektromagnetna polja, hidrogeologiju, medicinu, agronomiju, zaštitu podzemnih voda i prostorno planiranje.
A upravo se o svim tim oblastima govori sa autoritetom profesora.
Profesor – da.
Ali stručnjak za šta?
To pitanje javnost ima puno pravo da postavi.
„Elektromagnetno zračenje“ – termin idealan za plašenje javnosti
Jedna od tema koja posebno dobro zvuči kada želite uznemiriti građane jesu elektromagnetna polja.
Problem je što ona nisu nikakva specifičnost solarnih elektrana.
Postoje svuda gdje postoji električna energija: oko elektroinstalacija, transformatora, dalekovoda, elektromotora i kućnih električnih uređaja.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da smo svi svakodnevno izloženi elektromagnetnim poljima iz elektroenergetskih sistema, kućnih uređaja, telekomunikacija i brojnih drugih izvora.
WHO navodi i nešto što se u dramatičnim javnim nastupima mnogo rjeđe čuje: dosadašnji naučni dokazi ne potvrđuju zdravstvene posljedice izloženosti elektromagnetnim poljima niskog nivoa.
Drugim riječima, ozbiljna rasprava o konkretnoj elektrani izgleda ovako:
Uzmete instrument. Izmjerite elektromagnetno polje. Uporedite rezultat sa dozvoljenim vrijednostima.
Ako je vrijednost prekoračena – postoji problem.
Ako nije – nema razloga da se građanima umjesto rezultata mjerenja nude riječi „zračenje“, „kancerogeno“ i „leukemija“.
To nije dokaz.
To je stvaranje straha asocijacijama.
Solarni paneli i voda – gdje je dokaz?
Još dramatičnije zvuči priča o podzemnim vodama.
Ali kako tačno fotonaponski panel koji decenijama stoji na metalnoj konstrukciji, proizvodeći električnu energiju iz sunčeve svjetlosti, zagađuje podzemnu vodu?
Gdje je hemijski mehanizam?
Gdje su mjerenja?
Gdje su analize vode prije i nakon izgradnje?
Gdje je dokazana uzročno-posljedična veza?
Umjesto toga dolazimo do argumenata da tokom izgradnje prolaze kamioni i građevinske mašine, da se zemljište može sabijati i da se može prosuti gorivo.
Naravno da može.
Kao što može prilikom gradnje kuće, hotela, fabrike, puta, vodovoda, dalekovoda, štale ili tržnog centra.
To nije specifičan uticaj solarne elektrane.
To je rizik izvođenja građevinskih radova.
Po toj logici morali bismo zaključiti da kuća zagađuje podzemne vode zato što je tokom njene gradnje bager mogao prosuti dizel.
Mogućnost incidenta tokom gradnje nije dokaz štetnosti objekta koji se gradi.
„Solar uništava poljoprivredno zemljište“ – a šta ćemo sa agrivoltaikom?
Posebno je problematična generalizacija da solarne elektrane nužno uništavaju poljoprivredno zemljište.
Čitava oblast savremene energetike danas se bavi upravo agrivoltaikom – istovremenom proizvodnjom električne energije i poljoprivrednom proizvodnjom na istoj površini.
Postoje sistemi u kojima se između i ispod panela uzgajaju poljoprivredne kulture ili napasa stoka.
Dakle, ozbiljna rasprava nije:
„Da li solarni panel uništava zemlju?“
nego:
„Kako je konkretna elektrana projektovana, na kakvom zemljištu i šta se na toj površini radi?“
To je ogromna razlika.
Panel nije radijator
Još jedna tema koja se pojavljuje jeste zagrijavanje prostora oko velikih solarnih elektrana.
Fotonaponski panel prvenstveno koristi sunčevo zračenje - svjetlost – fotone – za proizvodnju električne energije, a ne toplotu. Visoke temperature čak smanjuju električnu efikasnost klasičnih silicijumskih PV modula.
Naravno da se panel na suncu zagrijava.
Zagrijavaju se i asfalt, krov, stijena, automobil, zemlja i praktično svaka površina izložena Suncu.
Postoje ozbiljna naučna pitanja mikroklimatskog uticaja velikih solarnih kompleksa i ona se mogu istraživati.
Ali od toga do tvrdnje da solarna elektrana predstavlja nekakvu značajnu toplotnu opasnost po okolinu postoji ogroman korak za koji su potrebni konkretni dokazi.
Reciklaža – problem koji se predstavlja kao nerješiv, a nije
Kao argument protiv solarnih elektrana često se poteže pitanje šta će biti sa panelima nakon isteka njihovog radnog vijeka. Međutim, pritom se prećutkuje ključna činjenica: veliki talas dotrajalih panela još nije ni nastao.
Masovna ekspanzija solarne energije relativno je nova, dok se pokazalo da paneli mogu raditi 30 godina i duže, uz postepeni pad proizvodnje. Zato većina instaliranih panela još uvijek normalno proizvodi električnu energiju.
Istovremeno, više od 85% mase tipičnog PV modula čine materijali za koje već postoje tokovi reciklaže, prvenstveno staklo i aluminijum, dok se tehnologije za efikasnije izdvajanje silicijuma, srebra i drugih vrijednih materijala ubrzano razvijaju.
Zato današnji relativno mali obim reciklaže nije dokaz da je problem nerješiv — jednostavno još nema velikih količina panela za reciklažu. Kako budu pristizali, raste i ekonomski interes za njihovo ponovno korišćenje i preradu.
I na kraju, vrijedi postaviti jednostavno pitanje: ako je panel koji poslije 30 i više godina rada možemo rastaviti i veliki dio njegovih materijala ponovo iskoristiti ekološki problem, šta je onda ugalj, nafta ili gas koje jednom sagorimo i više ih nikada ne možemo reciklirati?
„Ali panel je proizveden u Kini“
Možda najzanimljiviji argument jeste da proizvodnja panela negdje u Kini troši energiju i ima ekološki otisak.
Naravno da ima.
Ima ga proizvodnja automobila.
Ima ga proizvodnja transformatora.
Ima ga proizvodnja frižidera, telefona, televizora, betona, čelika, vjetroturbine i hidroelektrane.
Nijedan energetski izvor ne nastaje iz ničega.
Relevantno pitanje zato nije:
„Da li je tokom proizvodnje panela nastala emisija CO2?“
nego:
Koliki je ukupni uticaj tokom čitavog životnog vijeka i koliko čiste energije taj panel proizvede?
Tu stvari postaju veoma neugodne za anti-solarnu argumentaciju.
Međunarodna agencija za energiju navodi da je značajan dio proizvodnje fotonaponske opreme koncentrisan u dijelovima Kine u kojima se koristi mnogo električne energije iz uglja.
Ali ista IEA izračunava da je panelu potrebno približno četiri do osam mjeseci rada da nadoknadi emisije povezane sa njegovom proizvodnjom.
A očekivani životni vijek panela je približno 25 do 30 godina.
Dakle, čak i kada u račun uključite proizvodnju u Kini, rezultat ostaje izrazito povoljan za solarnu energiju.
To je upravo razlog zbog kojeg se uticaj energetskih tehnologija ne procjenjuje anegdotama nego analizom kompletnog životnog ciklusa.
Nauka ne funkcioniše metodom „možda“
Kamion može prosuti gorivo.
Zemljište se može sabiti.
Panel se može oštetiti.
Transformator može procuriti.
Negdje se nešto može pregrijati.
Neki materijal jednog dana mora biti recikliran.
Sve je to tačno.
Ali ako je kriterijum da je tehnologija opasna zato što se nešto može dogoditi, onda ne postoji bezbjedna ljudska djelatnost.
Naučna procjena rizika zahtijeva nešto sasvim drugo:
Kolika je vjerovatnoća? Kolika je izloženost? Kolika je izmjerena vrijednost? Koji je dokazani mehanizam? Kolika je posljedica? Kako se rizik kontroliše?
Bez tih odgovora ostaje samo nabrajanje hipotetičkih scenarija.
A kada se hipotetički scenariji kontinuirano predstavljaju građanima uz riječi „zagađenje“, „zračenje“, „rak“, „voda“ i „zdravlje“, onda više ne govorimo samo o informisanju javnosti.
Govorimo o stvaranju percepcije opasnosti bez odgovarajućeg dokaza da ta opasnost postoji.
Najvažnije pitanje koje treba postaviti Mariji Tasić
Zato na sljedećem predavanju profesorici Tasić možda ne treba postavljati deset pitanja.
Dovoljno je jedno:
Pokažite naučne studije i konkretna mjerenja kojima dokazujete da pravilno projektovana i izgrađena fotonaponska elektrana, koja radi u skladu sa propisima, ugrožava zdravlje ljudi, zagađuje podzemne vode ili uništava zemljište na način na koji sugerišete javnosti.
Ne „može“.
Ne „postoji mogućnost“.
Ne „ne možemo isključiti“.
Ne „potrebno je istražiti“.
Nego – pokažite dokaz.
Jer profesor koji javno upozorava građane na ozbiljne opasnosti mora praviti jasnu razliku između dokazane činjenice i sopstvene pretpostavke.
Solar nije bez ikakvog uticaja. Ali to niko ozbiljan ni ne tvrdi.
Solarne elektrane imaju uticaj na životnu sredinu.
Zauzimaju prostor. Za njihovu proizvodnju potrebne su sirovine i energija. Potrebna je elektroenergetska infrastruktura. Nakon završetka životnog vijeka opremu treba ukloniti i reciklirati.
Ali pitanje nikada nije bilo postoji li nulti uticaj.
Takav izvor energije ne postoji.
Pravo pitanje glasi:
Koliki je taj uticaj u poređenju sa energijom koju dobijamo i alternativnim načinima njene proizvodnje posebno sa proizvodnjom energije iz fosilnih goriva poput uglja.
Upravo zbog odgovora na to pitanje svijet ne napušta solarnu energiju.
Radi upravo suprotno.
A šta kada uglja više ne bude?
Postoji jedno pitanje koje protivnici solarnih elektrana gotovo uvijek zaobilaze: šta je alternativa?
Ugalj nije neograničen resurs. Postojeći kopovi se iscrpljuju, za nastavak proizvodnje potrebno je otvarati nova eksploataciona polja, a postojeće termoelektrane u BiH već su stare nekoliko decenija. Energetika se, međutim, ne planira za naredne izbore, nego za narednih 20, 30 i 50 godina.
Sunce, za razliku od uglja, ne moramo kopati, uvoziti niti sagorijevati.
Zato bi oni koji danas građane plaše solarnim elektranama morali ponuditi odgovor na mnogo ozbiljnije pitanje: odakle ćemo proizvoditi električnu energiju kada postojeći rudnici i termoelektrane dođu do kraja svog ekonomskog i tehničkog vijeka?
Hoćemo li tada građanima objasniti da nismo željeli solarne elektrane, nismo željeli vjetroelektrane, nismo željeli nove energetske objekte – pa sada treba da prihvate nestašice električne energije i sjede u mraku?
Energetska tranzicija se ne sprovodi zato što je solarna energija moderna tema. Ona se sprovodi zato što izvore energije koji će nam biti potrebni za nekoliko decenija moramo početi graditi danas.
Legitimno je kritikovati konkretnu lokaciju ili loše projektovan objekat. Ali protiviti se novim izvorima energije, a istovremeno ne ponuditi realan odgovor čime ćemo zamijeniti ugalj, nije energetska politika.
To je samo odlaganje problema koji će na kraju platiti upravo građani koje danas navodno štitimo.
Solarna energija danas je jedan od ključnih izvora električne energije, a njeno širenje već izbjegava ogromne količine emisija koje bi nastale proizvodnjom energije iz fosilnih goriva prvenstveno uglja.
Nije legitimno mogući incident predstavljati kao redovnu posljedicu, hipotezu kao dokazanu činjenicu, a riječi poput zračenja, raka i zagađenja koristiti bez podataka koji dokazuju da konkretna opasnost zaista postoji.
Strah nije naučni dokaz.
Titula nije zamjena za ekspertizu iz svake oblasti.
I upravo zato, kada neko sa autoritetom univerzitetskog profesora obilazi skupove na kojima se građani ubjeđuju da se plaše solarnih elektrana, javnost ima pravo da pita:
Gdje završava nauka, a gdje počinje aktivizam?
Napišite svoj komentar!