Tijana Bošković je od ove godine član drugog turskog giganta, Vakifbanke. Uz to je i dalje reprezentativka Srbije, i to ona najbolja. S njom u sastavu naša ženska odbojka i dalje pripada svjetskoj eliti i s pravom računa na nova odličja na međunarodnoj sceni.Odluka najbolje odbojkašice svijeta Tijane Bošković da, kao tinejdžerka, odbije ponudu da se iz rodne Hercegovine, „za kule i gradove“, preseli u Tursku i dobije pasoš te zemlje, sa stanovišta naše odbojke predstavlja srećno istorijsko „ne“, jer je baš ona kasnije, tokom minule decenije, bila najzaslužnija za najveće uspehe Srbije u tom sportu, među kojima su i dvije uzastopne titule prvaka svijeta.
Na taj čin, i kasnija sportska dostignuća popularne Tiće, najponosniji su žitelji Bileće, grada u hercegovačkom kamenjaru, iz koga je 2011. kao super talentovana četrnaestogodišnjakinja stigla u Beograd, gde je prvo postala velika srpska, pa svetska odbojkaška zvijezda.
Za Bilećane, ona je sportska ikona koju redovno pominju uz druga velika imena vezana direktno ili poreklom za njihov kraj, kao što su glumac Mladen Sekulović (po američkom Karl Malden) i reditelj Dušan Vukotić, obojica oskarovci, mladobosanac Vladimir Gaćinović, geograf Jevto Dedijer, pisci Meša Selimović, Momo Kapor i Radoslav Bratić i slavni reditelj, Emir Kusturica.
„Našu Tiću, i svjetski slavnu, smatramo naslavnijom ženom u istoriji Bileće“, kaže Miodrag Mihi Dunđerović, beogradski novinar porijeklom iz Bileće. Njegovu tvrdnju potkrepljuje činjenica da se dva objekta u njihovom gradu već zovu po Tijani Bošković. Reč je o sportskoj dvorani i višenamjenskom sportskom centru na otvorenom. Ona je i predvodnik Bilećana na tradicionalnom hodočašću do manastira Ostrog.Fudbal, karate, pa odbojka
Tića nije poletjela iz velikog odbojkaškog grma, jer Bileća njenog djetinjstva nije imala ne samo odbojkašku tradiciju, nego ni valjaniji teren ili salu za igru „preko mreže“. Zato je njen prvi sport bio fudbal (!), i to sa dječacima kojima krupna, čvrsta i uporna nije davala pardona. Prije nego što ju je starija sestra Dajana, kasnije reprezentativka Bosne i Hercegovine, odvela u lokalni odbojkaški klub Hercegovac trenirala je i karate, jer je silnu energiju koju je nosila u sebi od malih nogu morala negdje da potroši.
„Kao mala, bila je baš baksuz, kako mi ovde kažemo, jer je znala i da se, u igri, potuče s momčićima“, rekao mi je Tijanin otac Ljupko, bivši oficir, a u mladosti dobar fudbaler. Ćerke su naklonost ka sportu naslijedile od njega, pošto njihova majka Vesna nije mnogo marila za tu „besposlicu“. Isto važi i za mlađeg brata Vuka, košarkaša koji je poslije nastupa za Igokeu i Borac iz Banjaluke karijeru nastavio u SAD-a, na koledžu u San Dijegu.
Ljupko mi je detaljno pričao kako su Turci bili naumili da vrlo mladu Tijanu, u „paketu“ sa tri godine starijom sestrom, odvedu u svoju odbojku gdje bi im osigurali i sve potrebne papire, uključujući i pasoš, da bi, eventualno, mogle da zaigraju za njihove reprezentativne selekcije.
Ta akcija je uslijedila posle odbojkaških Balkanijada za kadetkinje i juniorke, održanim 2010. u Baru i Banjaluci, gdje su treneri selekcija Turske prvenstveno bacili oko na mlađu od sestara Bošković koja je, iako najmlađa u reprezentaciji BiH, na oba turnira, snažnim smečevima pokazala veliki talenat, brzo stičući naklonost publike i skrećući na sebe pažnju stručnjaka.„Jedan član turskog saveza, inače funkcioner istanbulskog Galatasaraja, rekao mi je da bi njegov klub obje moje ćerke rado vidio u svojim redovima, ali to nije bila zvanična ponuda, niti su pominjani uslovi pod kojima bi eventualni transfer bio ostvaren“, zapamtio je Ljupko.
„Kule i gradovi“
Nedugo potom iz Istanbula ga je telefonom pozvala nekadašnja reprezentativka Srbije Vesna Čitaković, tada članica Galatasaraja, i rekla mu da bi rukovodstvo kluba veoma željelo da on i njegova porodica dođu na Bosfor radi razgovora o eventualnom prelasku Tijane i Dajane u bogatu „Galatu“. Bio je to znak da su bili dobro „zagrizli“ za pojačanja iz daleke Bileće.
„Otišli smo nakon prethodnog dogovora da odgovor na moguće ponude damo tek po povratku kući, dok dobro razmislimo o iznenadnoj prilici. Domaćini su, pošteno je reći, bili vrlo korektni i izdašni“, čuo sam od Ljupka. „Dajani i Tijani je odmah data prilika da treniraju sa najboljom ekipom ‘Galate’ u kojoj je, osim Čitakovićeve, tada bila i Ivana Đerisilo, takođe reprezentativka Srbije i naša Hercegovka. Mojim devojčicama je predočeno da bi bile upisane u američku školu u Istanbulu kao i da bi imale svoj stan, najbolje uslove za trening i sigurna sredstva za život u milionskom gradu. Čelni ljudi kluba nisu krili ni želju da im daju državljanstvo, što je u to vrijeme, značilo i promjenu imena i prezimena.“
„Turneja“ porodice Ljupka Boškovića postala je tema ne samo za njihovu širu familiju, nego i za Bileću, što je praksa u manjim sredinama u kojima je stroga privatnost mnogo ređa, a komšijska razmjena mišljenja mnogo češća nego u velikim gradovima.
Kada je podvučena crta ispod svega što su čuli u Stambolu i po povratku u Bileću, ispalo je da su obećanja iz Turske najmanje impresionirala Tijanu, jer nisu ugasila njenu silnu želju da odbojkašku karijeru nastavi u Srbiji i da zaigra za njenu reprezentaciju. Ta želja je suviše dugo bujala u njoj da bi je raspršio jedan poziv iz zemlje o kojoj je vrlo malo znala.
Godinama je, gledajući na televiziji utakmice odbojkašica Srbije, maštala o tome da im se jednog dana pridruži na terenu u istom dresu i da se, u pobedjeničkom zanosu, grli sa Majom Ognjenović, Jovanom Brakočević, Jelenom Nikolić i ostalim reprezentativkama Srbije, koje su već bile dio svjetske elite kao šampionke Evrope i „bronzane“ na prvenstvu svijeta. I njeni uzori.
Tijanin rezon zašto odbiti Tursku i otići u Srbiju, utemeljen na jakoj i iskrenoj emociji, prihvatila je cijela porodica koja, takođe, uprkos ponuđenim pogodnostima, nije bila za selidbu za koju je uslov bio da, u suštini, prihvate strane „papire“ i odu iz zavičaja. Vrijeme je pokazalo da je takvo rješenje bilo pun pogodak, prije svega za Srbiju, ali i za njih: Tijana Bošković je, relativno brzo, postala najbolja i najbolje plaćena odbojkašica na planeti.
Reprezentativka Srbije
Tijana je imala samo 14 godina kada je, zajedno sa sestrom Dajanom, stigla u beogradsku Vizuru gdje je, po riječima klupskih trenera, imala „svakodnevni napredak u igri“. Sa Vizurom je, igrajući na mjestu korektora, osvojila dvije titule prvaka Srbije, jedan kup i dva super kupa. Sa juniorskom reprezentacijom Srbije je 2014. osvojila prvo mjesto na Prvenstvu Evrope i bila proglašena za najbolju igračicu.Taj bljesak joj je, iste godine, donio prekomandu u seniorsku selekciju koja se spremala za nastup na svjetskom prvenstvu u Italiji. Poverenje joj je ukazao najtrofejniji selektor naše ženske reprezentacije Zoran Terzić, mada je bilo i stručnih mišljenja da je to prerano za sedamnaestogodišnju Bilećanku obdarenu sa 194 centimetra visine.
Na „Čizmu“ je otputovala sa sastavom u kome su uglavnom bile djevojke koje je znala samo sa TV ekrana. A da Terzić nije pogriješio s njenim izborom i da je već ravna sa djevojkama koje su joj bili idoli pokazala je u prvom meču šampionata protiv Turske, osvojivši 22 poena i zvanje MVP-a.
Tada nije stigla do medalje, ali je naredne 2015. osvojila čak tri: bronzanu na njenim prvim Evropskim igrama i šampionatu Evrope i srebrnu na Svjetskom kupu koja je našim „orlicama“ dala priliku da odu na OI u Rio de Žaneiru 2016. Novinari su u čudu bilježili Tijanin učinak na ovom turniru protiv ekipe SAD-a, aktuelnog prvaka svijeta.
„Zvijezda je rođena“, složili su se izvještači, naši i strani. Nije čudno što je Tijana Bošković te godina počela i međunarodnu karijeru. Otišla je u turski Ezečibaši, jednu od najjačih svjetskih ekipa kojoj će ostati verna čitavu deceniju.
Žetva medalja i priznanja
Osvojena odličja u 2015. označila su početak bogate žetve medalja i priznanja Tijani Bošković, kojoj se kraj još ne nazire. Pomenućemo samo najvrijednije, kao potvrdu njene igračke vrijednosti i opravdanosti zvanja najbolje planetarne odbojkašice.
Ima ukupno pet evropskih medalja – dvije zlatne, dvije srebrne i jednu bronzanu, zatim dva „zlata“ sa svjetskih prvenstava i „srebro“ i „bronzu“ sa Olimpijada. Oba puta kad je Srbija postala svjetski šampion, ona je bila MVP turnira. S njom u sastavu, Ezečibaši je tri puta pokorio svijet, a ona sva tri puta bila MVP završnog „bala“. Evropska odbojkaška federacija (CEV) proglašavala ju je za najbolju igračicu na Starom kontinentu, a u Srbiji je dva puta izabrana za sportiskinju godine. Na EP u Beogradu (2021) postavila je svjetski rekord u brzini smeča – 110,3 kilometra na sat.
Posle svega nabrojanog, veoma važno je istaći i činjenicu da je Tijana i šampion skromnosti i sportskog fer pleja. Tu „titulu“ dobila je od klupskih drugarica, rivalki na terenu, odbojkaške publike širom svijeta i novinara čiji tekstovi je predstavljaju kao tihu devojku blagog osmeha i gromovitog smeča za koji, najčešće, nema odbrane.
Tijana je od ove godine član drugog turskog giganta, Vakifbanke. Uz to je i dalje reprezentativka Srbije, i to ona najbolja. S njom u sastavu naša ženska odbojka i dalje pripada svjetskoj eliti i s pravom računa na nova odličja na međunarodnoj sceni. U martu iduće godine, baš na Dan žena, ova Bilećanka će napuniti 29 godina, što znači da je pred njom još godina igranja odbojke na najvišem nivou.
Napišite svoj komentar!