Za sušnih godina, kada se vode Bilećkog jezera povuku, pred nama se pokaže jedan skriveni svijet, koji je još uvijek živ samo u sjećanjima nekadašnjih stanovnika pitome doline rijeke Trebišnjice. Oni danas čuvaju uspomenu na svoje kuće, livade, voćnjake i vinograde, kao i ljeta provedena na kupalištima. Vode prepune najukusnije pastrmke, plodna zemlja na kojoj je sve rađalo, uređene bašte i vrtovi, škole, domovi za mlade, sve to je, u trenutku kada je donesena odluka o izgradnji brane Grančarevo, moralo biti napušteno i prepušteno vodi, koja će ih zauvijek odvojiti od njihovih vijekovnih ognjišta.
O životu u Mirušama, jednom od najljepših sela na lijevoj obali rijeke, sa sjetom nam je govorio naš sugrađanin Vido Mišeljić.
– Izgradnjom brane potopljeni je najljepši kraj Hercegovine. Izvor rijeke, koji je bio jedinstven dio Trebišnjice, Milobod, okolina manastira Kosijerevo. Za vodom je ostalo Zavođe kome su pripadala sela Čepelica, Orah, Panik, Skrobotno, čak i Mosko, kao i mjesto gdje je vijekovima bio manastir Dobrićevo. U Mirušama su živjele porodice: Mišeljići, Dutine, Komnenići, Vitkovići, Dedijeri, Tabakovići, Šutonje, Čuknići, Vukajlovići, Gnjati, Papići, Drinjaci i Čokorili. Po popisu iz 1961. godine – 328 stanovnika. U Zavođu su živjeli: Dželetovići, Leri, Trklje, Kapori, Mićići, Mišeljići, Svorcani, Kureši, Vidačići, Milenići, Vučinići, Dutine, Glogovci, Parežanini, Vujnovići, Boboti. Većinom su se iseljavali u Bileću, Trebinje, Čačak, Dubrovnik, Beograd, Sarajevo, Bar, Herceg Novi… Neka mi ne zamjere porodice ako sam koga zaboravio, kaže Mišeljić.
Bogata vodom, Trebišnjica je bila pogodna za izgradnju mlinova za žito. Čuveni ,,Tomanovića mlini“ sa šest „vitala“ bili su na usluzi ne samo Hercegovcima. Mljelo se žito i za susjedna sela, a nerijetko su tu dolazili i domaćini sve do crnogorskih Banjana. Uz rijeku je vijuґala željeznička pruga – žila kucavica za razvoj ovog kraja. Pored toga što je prevozila putnike, bila je prozor u svijet naprednoj omladini koja je željela da se školuje u tadašnjim obrazovnim centrima u Sarajevu, Beogradu, Podgorici.
Mirna i tiha Trebišnjica tada je mjesto okupljanja svih generacija. Kupališta puna omladine i ribara, pjesma se čula na svakom koraku, stariji su odmarali u hladovini i pričali priče kojih se i danas sjećam. Znam da pojedini ljudi koji su se iseljavali, mnogo mlađi nego ja sada, u novom mjestu i novom domu nisu dugo živjeli. Tugovali su ne samo za kućom i imanjem, koliko za komšijama i lijepim gledanjem. Tipični Hercegovci, smireni, mudri, osjećajni. Ne pamte se sukobi, čak ni za vrijeme podjela u Drugom svjetskom ratu. I Zavođani i Mirušani uspjeli su da sačuvaju jedni druge, svoje komšije i kumove bez obzira kojoj su vojsci pripadali, priča Vido.
Radio Bileća
Oko 1 300 stanovnika zauvijek je napustilo dolinu rijeke Trebišnjice. Rasuti po okolnim gradovima i susjednim zemljama ni danas ne mogu da prežale svoj rodni kraj. Kada je nizak vodostaj, dolaze, obilaze ostatke kuća, imanja, traže tragove nekadašnjeg života.
Fotografija preuzeta sa interneta
Mlađe generacije, koje su odrasle na pričama o nekadašnjem životu u dolini Trebišnjice, trude se da očuvaju imanja, bar oni srećnici kojima voda nije prekrila kućni prag. Okupljaju se za vrijeme praznika i ljetnih dana, gdje u sobama u kojima su rođeni njihovi očevi i majke pokušavaju da dokuče parče svoje porodične istorije.
Bilećko jezero formirano je 1968. godine. Time je stavljena tačka na život u ovoj pitomoj dolini. Ostala je samo pjesma:
„Oj jezero plave boje, što potopi selo moje.
Selo Panik i Miruše ravne, Čepelicu i Oraške strane.“
Napišite svoj komentar!