Prva generacija medicinske škole, koja je nakon više godina ponovo otvorena u Trebinju 1996, proslavila je sinoć 25. godišnjicu mature. Pošto su obilježili deceniju od završetka srednjoškolskog obrazovanja, pandemija ih je spriječila da to učine i za drugu 'okruglu' godišnjicu, pa su se okupili za ovu, dvadesetpetu. Ne računajući opravdane izostanke, času u Centru srednih škola i sinoćjoj zabavi u restoranu Etno sela prisustovalo je tridesetak nekadašnjih učenika.
Mirjana Milićević, profesor engleskog jezika i književnosti i đak generacije Ekonomske, trgovačke, ugostiteljske i medicinske škole (današnjeg Centra srednjih škola), pozdravila je prisutne učenike i profesore, zahvalila svima koji su došli te podsjetila kako se od prve generacije medicinske škole mnogo očekivalo.
„Vjerujem da smo, na ovaj ili onaj način, možda ne uvijek uz sve najbolje ocjene i par problemičića s ponašenjem, ipak opravdali očekivanja i povjerenje te da smo na ponos našim roditeljima, porodicima i profesorima. To što smo večeras ovdje pokazuje da smo ljudi, da njegujemo jedan vrlo važan aspekt, a to su sjećanja. Ovo su sjajne prilike da se ponovo zbližimo, da ovo bude svjojevrstan čas uspomena. Godine prolaze i živimo kao da smo neki brzi voz koji ide prugom kojoj se ne vidi kraj i zbog toga su ovi trenuci važni. Zato učimo i svoju djecu da je važno cijeniti ovakve trenutke, da je važno njegovati drugarstvo, da je važno sjećati se. Nadam se da će nam ova okupljanja biti tradicija“, poručila je Milićević.
Mnogo truda u organizaciju i okupljanje generacije uložila je Nikolina Cindrić, koja je, između ostalog, istakla, da se na svoje kolege iz srednje škole uvijek može osloniti, ma gdje da su.
„Inicijator našeg okupljanja je Ljiljana Salata, ali s obzirom da ona ne živi u Trebinju, tog zadatka smo se prihvatili Aleksanadr Gadža iz 'a' i ja iz 'b' razreda naše škole, sa željom da nas bude što više večeras. Iz srednje škole pamtim divne dane, divne profesore, divna druženja. Drago mi je što se sa mnogima viđam u gradu i što sam sa skoro svima u kontaku. Oni koji nisu u Trebinju, nikada me nisu odbili, ako mi je trabala usluga, a nisam ni ja njih i srećna sam što, gdje god da dođem, ima neko od nas. Inače, medicinsku školu sma upisala, iako to nije bila moja prva ljubav, ali nijednog momenta nisam požalila, sve vrijeme radim u bolnici i vezano za medicinsku struku. U školi smo naučili teoriju, a praksa je ipak nešto sasvim drugo, praksa je čudo. U našem poslu cijeli život se uči i kada se krene u penziju ne može se reći da se sve zna“, navela je Cindrić.
Ljiljana Salata, koja je danas šef Odsjeka za visoko kontagiozne bolesti u Opštoj bolnici Abdulah Nakaš u Sarajevu, u medicini je od prvog dana srednje škole.
„Posao je težak i ako nemate ogromnu ljubav, ne upuštajte se u njega. Ali je i divan i uošte nisam imala rezervi plan za drugo zanimanje. Interesovala me je samo medicina, ne kajem se nijednog trenutka što sam je odabrala i mislim da svoj posao radim najbolje što mogu. Preponosna sam na svoje kolege koji su večeras ovdje jer su danas stub zdravstvenog sistema Republike Srpske. Kada smo mi bili srednjoškolci, medicinsku školu je vodila elita stručnjaka, na čelu sa dr Brankom Butulijom, dr Branislavom Kozićem, dr Tatjanom Damjanjuk (Bošnjak) i cijelom plejadom imena koji su bili u usponu svoje karijere i koji su nesebično prenosili svoja znanja. Upravo ta znanja su mi pomogla na fakultetu“, rekla je Salata.
Jelena Ratković je od djetinjstva željela da bude medicinska sestra, a kaže da je za ovaj posao najvažnija empatija.
„Kada sma bila mala imala sam ćelavu lutku, šprice, davala sam 'terapiju' i govorila da ću biti medicinska sestra. To mi je bila želja i tokom osnovne škole kada su mi ponavljali da te škole nema kod nas, a kako je bilo u pitanju ratno vrijeme, nije bilo moguće da se školujem van našeg grada. Za mene je presudno bilo otvaranje medicinske škole u Trebinju i uvijek bih ponovo izabrala ovaj poziv. Da bi nako postao medicinska sestra, pored školovanja, na prvom mjestu je empatija i ljubav prema tom zanimanju. Ovaj posao se jednostavno ne emože raditi ako se ne voli, a obrazovanje ne prestaje završetkom srednje škole, treba još mnogo rada i edukacija. Što se mene tiče, do kraja radnog vijeka ću ostati u zdravstvu, da se opet rodim isto bih izabrala, jer obožavam ovaj posao“, istakla je Ratković.
Nikola Kojović na okupljanje generacije je došao iz Njemačke, gdje radi u zdravstvenom sektoru.
„Pomučio sam se da se organizujem i sve ukolopim, ali je vrijedilo doći, prije svega zbog lijepih uspomena iz srednjoškolskih dana. Jedva sam čekao da se okupimo, divno je sve vidjeti ponovo, svi lijepo izgledaju, godine nam ništa ne mogu. Nadam se da ćemo se vidjeti i za 30. godišnjicu, a ja ću se svakako potruditi da ponovo dođem“, obećao je Kojović.
Generacija medicinske škole 1996-2000. godine prisjećala se školskih dana, kolega, profesora i svojih razrednih starješina- Jasne Mitrović, koja je preminula 2001. godine i Miroslavke Mice Milošević, koja nije bila u mogućnosti da prisustvuje okupljanju.
Umjesto njih, čas je, u učionici u kojoj je ova generacija prije 29 godina počela svoje srednjoškolsko obrazovanje, održala Evelina Dučić, na čijim časovima su nekadašnji đaci, kako je stajalo na jednoj od fotografija tokom sinoćnjeg evociranja uspomena, osim o srpskom jeziku i književnosti, naučili mnoštvo životnih lakcija.
„Prva generacija medicinske škole. Samo to kad se kaže ima veliko značenje, a trebalo je da donese uspjeh, promjenu u društvu, sigurnost, Ono po čemu ih ja pamtim je mladost drugačija od današnje. Bez obzira koliko učili ili ne učili, bili su uvijek svoji, bili su djeca koja su željela da doprinesu nečem novom i bili su zadovoljni sobom, što sam uvijek cijenila kod svojih učenika. O mnogima znam da su postali dobri stručnjaci, ali u prvom planu jeste to da se sjećaju jedni drugih, da pamte školske dane i da su postali dobri ljudi. Ono što je najvažnije, po svemu što sma čula na današnjem času, čini mi se da su svi zadovoljni svojim životima, a to je najveći uspjeh- biti zadovoljni onim što smo postigli i onim što imamo“, istakla je Dučić.
„Maturskoj zabavi“ sinoć su prisustvovali i profesori - dr Branko Butulija, dr Vlado Rašević, dr Tatjana Bošnjak, Jelena Kosić i Mako Kostović, čiji dolazak su njihovi nekadašnji učenici pozdravili velikim aplauzom, a za muziku su bili zaduženi Marko Butulija i Dejan Bogdanović.
Bivši srednjoškolci dogovorili su ponovno okupljanje i mimo jubileja, a obećali su i da će zajedno proslaviti 30. godina mature, jer u njihovom slučaju vrijedi ono „upoznali smo se u školi i nikada se nismo zaboravili“, kao zalog za prijateljstvo koje je počelo 1996. u klupama medicinske škole.
Napišite svoj komentar!