Hercegovac nije samo čovjek jednog podneblja. On je ogledalo zemlje iz koje je potekao – krševite, surove, ali svete. Tu gdje se sunce ne štedi, gdje se voda traži pogledom, gdje kamen rađa karakter, a vjetar nosi riječi koje ne blijede. Takva zemlja rađa ljude koji znaju koliko vrijedi tišina, koliko teži riječ, i koliko je skupo sačuvati obraz.
Ivo Andrić je u pripovijetci Proba zapisao:
„Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamenja a malo svega ostalog, ali to malo što rodi hranljivo je i plemenito, i sa vodom i vazduhom daje zdrave i razumne ljude. Oni su više skloni računu nego osećanju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovno i korisniji i prijatniji i celini i pojedincu nego mnogi osećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice.“
Jovan Dučić, najnježniji pjesnik srpskog ponosa i viteštva, znao je u hercegovačkom čovjeku prepoznati spoj snage i mjere, duhovnosti i razuma. Njegova studija o grofu Savi Vladislaviću, zapravo je priča o jednom narodu u liku pojedinca – narodu koji drži ravnotežu između sna i stvarnosti, između mašte i djela:
„Oličenje Srbina, duhovnog koliko i duševnog, gipkog koliko ponosnog, opreznog koliko i neustrašivog, što predstavlja karakter Hercegovaca u poznatoj ravnoteži između njegovih pozitivnih i negativnih osobina, i sa njegovim, skoro jelinskim, osećajem mere. Srbin Hercegovac, znači mediteranac više nego Balkanac, čovek mašte koliko realist, i čovek sna koliko i pozitivni stvaralac.“
Za Dučića, Hercegovina nije bila samo prostor, već škola ponašanja. On je među njenim ljudima prepoznao ono što su drugi često zaboravljali da cijene – uljudnost, mjeru, i iskonsku otmenost. U djelu Misli o čovjeku, napisao je možda najljepše redove o tome:
„Verujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji, Hercegovci po prirodi najučtiviji, i najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnim i umerenim. Tu je, kako se uopšte misli, najbolje postignuta ravnoteža između čovekovih vrlina i mana. Ja mislim da je upravo u toj zemlji ponikla naša reč ‘uljudnost’, koja bi značila najveći stepen obavezne učtivosti, najviši oblik otmenog izraza, krajnji domašaj blagorodnosti i dobrote. Srbin iz te zemlje nije ni po svojoj prirodi samo učtiv nego i topao i srdačan, ljubak i dobrostiv.“
Sliku Hercegovine kao zavičaja koji nadilazi prostor, upotpunio je Momo Kapor – likovno, literarno i emotivno. U predgovoru reprint izdanju Dedijerove knjige, izveo je Hercegovinu iz granica geografije i pretočio je u duboku, gotovo mitsku povezanost čovjeka i porijekla:
„Kao što u gradovima zapadnog sveta u svakom hotelu na noćnom ormariću obavezno leži Biblija, Hercegovina Jevta Dedijera trebalo bi da stoji kraj uzglavlja svakog Hercegovca. Ona je naime mnogo više od knjige – to je naš pokretni zavičaj, naše poreklo, to su naši koreni. Čitajući prezimena hercegovačkih porodica popisanih u ovom delu, kao da čitamo svojevrsnu molitvu zavičaju. Ta knjiga je vodič kroz opasne i zavodljive lavirinte sveta; i ako se ponekad izgubimo u njemu, pronaći ćemo se u Hercegovini, a ako se dogodi da kakvom nesrećom promenimo prezime u nekom od vekovnih vrtloga, pronaći ćemo se i spasiti na stranicama ove knjige. Koja je za nas isto tako značajna kao i Gota almanah za evropsko plemstvo.“
A da bi se duh Hercegovine zaokružio, neka posljednju riječ ima sam Dučić, u stihovima koje je posvetio zavičaju:
Jovan Dučić: Hercegovina
Naši će im vetri pepeo razneti,
Spraćemo sa stene pogane im stope:
Zaboli smo koplje na velikoj meti,
Sad je put naš nalik na sunčane snope.
Pašće paučina na mečeve grube,
A skromno će ralo opet da zasvetli;
I kao što juriš sad oglase trube,
Uranke će mirne da javljaju petli.
I poći će k slavi odmah od početka
Nov porod sve tragom naših legiona,
Blažen, u kolevci on ču kako pretka
Prati u legendu glas pobednih zvona.
Znaće da je samo ona zemlja svetla
Gde nikad još nije pala suza srama;
Gde su deca na mač ime oca metla
Što živi u himni i u molitvama.
Napišite svoj komentar!