Stari običaji za ljepotu i zdravlje: Šta bi djevojke trebalo da urade na Đurđevdan

Ipak, pre nego što je postao simbol hrabrosti i vjere, Đorđe je bio običan čovjek, rođen u maloazijskoj Kapadokiji u uglednoj hrišćanskoj porodici. Njegov životni put nije bio običan - od vojnika do sveca, Đorđe je ostavio dubok trag u istoriji.

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana, počeo je surovi progon hrišćana. Đorđe je tada donio hrabru odluku da se suprotstavi nepravdi. Iako je bio visoko rangirani vojni oficir, nije oklijevao da izrazi svoju vjeru i solidarnost sa progonjenima. Njegova hrabrost i nepokolebljiva vjera zaslužuju divljenje i poštovanje.

Mučeništvo svetog Đorđa je postalo legendarno. Iako je podnio najstrašnije torture, njegova vjera nije poklekla. I dok su ga rimski vojnici smatrali mrtvim nakon mučenja, on je iznenada ozdravio, što je samo dodatno razgnjevilo njegove progonitelje. Na kraju, iako su mu odrubili glavu, njegova vjera i hrabrost su ostale nepobjedive.

Od njegove smrti, kult svetog Đorđa se širio i postao jedan od najvažnijih u hrišćanskom svijetu. Mnoge zemlje slave Đurđevdan kao dan hrabrosti i obnove. U Srbiji, Đurđevdan je posebno poštovan, sa mnogim crkvama i manastirima posvećenim ovom svecu.

Običaji koji prate Đurđevdan odražavaju vjerovanja u obnovu života i prirode. Berba cvijeća, pravljenje vijenaca i umivanje cvjetnom vodom simbolizuju novi početak i nadu. Ovi običaji, prenjeti kroz vjekove, i danas žive kao dio bogate kulturne baštine.

Poput drugih hrišćanskih praznika koji se slave u proljeće, i za Đurđevdan su vezani mnogi narodni običaji koji simbolizuju obnovu života, oličenu u obnovi prirode. Kult cvijeća posebno je prisutan u proslavi Đurđevdana, što ga čini posebnim u odnosu na ostale slave.

Običaj je da na Đurđevdan djevojke rano izađu u polja koja su u to doba godine puna cvijeća. Beru vrbove grančice i poljsko cvijeće praveći vijence i pjevajući:„Oj, vjenče, o, vjenče, 'oće li me momče?" I stavljaju ih sebi na glavu. U nekim krajevima Srbije običaj je bio da se vijencima od poljskog cvijeća kite ovce koje će tada prvi put biti pomužene.

U kruševačkom kraju, 5. maja uveče, uoči praznika, djevojke su odlazile na rijeke ili kraj neke bare. Tu su odvajale tri struka trave. Valjalo ih je odsjeći na jednaku dužinu.

Izgovarale su sljedeću rečenicu:„Ovaj struk sam ja, ovo je znano momče, a ovo neznano."

Koji struk bi do zore najviše porastao, taj bi bio budući muž. Znano ili neznano momče.Ne samo mlade, običaj je da i udate žene odlaze na Đurđevdan u polje, beru livadsko cvijeće i prave vjenčiće.

Vijence od vrbe stavljaju na kapije, kao neku vrstu zaštite i kao znak berićetne godine, a cvjetne – na glavu. I to ne samo oni čija je slava Đurđevdan!

U nekim dijelovima Srbije, ujutru, na praznik svetog Đorđa, najstarija žena u kući mjesi pogaču preko koje se takođe stavlja pleteni vijenac. Kroz tu pogaču se ponegdje pomuze i ovca, a ovci se, osim vjenčića, na glavi razbije i jaje.

Običaj je takođe da majka rano ujutru ustane, nabere vrbe i vrbove grančice baci preko prekrivača svoje još usnule djece. Da budu zdravi i da porastu. I to nije kraj priče o cvijeću. Na Đurđevdan nabrano poljsko cvijeće stavlja se u ćup ili vazu, a tom vodom se potom umivaju djevojke kako bi postale još ljepše. Mogu i starije – da se podmlade!

Djevojke se uljepšavaju umivajući se cvjetnom vodom, a u selu Vraništu majke na Đurđevdan kuvaju jaja. Ono se potom stavlja u korito, u vodu kojom se okupa dijete. Kad je kupanje gotovo, majka oljušti jaje, a dijete ga pojede! Da bude jako i zdravo.
Iako su vremena promijenjena, priče poput one o svetom Đorđu nas podsjećaju na važnost hrabrosti, vjere i solidarnosti u savremenom svijetu.

Njegova priča inspiriše nas da se suprotstavimo nepravdi i da ostanemo vjerni svojim uvjerenjima, bez obzira na izazove pred kojima smo.