Istina je da male države ne pokreću velike ratove, ali je i istina da male države pokreću velika čuda.

Svetinje-Nk-1200x900.jpg

Od svih mogućih zakona o oduzimanju nečega, tačnije o slobodi, a sa namjerom ropstva, Crna Gora je riješila da sebi oduzme sebe samu. Baš kad su svi bili ubijeđeni da se ovde ne može ništa ocrniti dalje od imena i onoga što je davno ocrnio onaj koji je najviše mrzio Srbe, dogodilo se i to da se identitet sasijeca u korjenu kako bi se stablo srpskog naroda samo osušilo.

Zakon o slobodi vjeroispovjesti udario je na zakon i na slobodu vjeroispovesti, pa neka ne čudi zbog čega se Crnom Gorom, pravo sa Lovćena, prosula onolika rijeka vjernog naroda spremnog da brani svoje od svojih, što ne znam da li se ikada dogodilo u bilo kojoj državi. Ali Crna Gora ne bi bila ono što jeste da nije jedna od najmanjih država koja pravi najveće gluposti, i to uvijek na štetu samoj sebi.


Ovoga puta, naduti silinom, moćnici su umislili da je narod zreo za raznarođavanje i da će SPC prećutati udar koji su joj spremili. Nakon Njegoša, na tapet su došle crkve i manastiri, vjernici, Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Sava, Bogorodica i svi ostali koji sa zidova hramova gledaju one nevjernike i podsjećaju ih na ono što su bili nekada, a što su sada izdali. Sve će nekrst otrpjeti, ali te poglede ne može nikad, pa su riješili da se obračunaju i sa religijom, što je pokušano toliko puta prije njih, i naravno nije uspjelo.

Na ovaj potez vlasti, krenule su litije onih koji ne priznaju nijednu vlast sem božje. Gospod se uvukao među narod i pokrenuo molitve koje su zaglušile sve one bezbožničke povike i namjere. Sad vidimo narod koji se smrzava po ulicama Crne Gore, ali ga grije ljubav prema Gospodu i prema svetinjama koje su ga mnogo puta do sada branile, rastavljene sastavljale, liječile, rađale i čudima spasavale od bujice istorije koja ovde naleće niotkuda i veoma često.

Crna Gora postala je mjesto na kom se molitvom, liturgijama, svijećama, ljubavlju i sabornošću ne brani samo država, sloboda, crkva, već su ti ljudi veliki bedem odbrane Kosova i Metohije i kosovskog zavjeta. Ako Crna Gora, koja je isplivala iz krvavoga kosovskog potopa kao škrinja sa blagom, padne, onda će pasti i Kosovo. Ne mora zvanični vrh države da bude saglasan sa tim da je Kosovo neodvojivi dio Srbije, ali narod koji ovih dana šeta to zna. Kad već taj isti narod niko nije pitao ništa, on je riješio da sam progovori glasom glasnijim od svakog ugnjetavanja.

Sad čujemo molitvu Srba iz Crne Gore nadaleko. Čujemo je u Rusiji. Taj glas pravoslavlja se pronosi svijetom i ljulja crkvena zvona širom vaseljene. Istina je da male države ne pokreću velike ratove, ali je i istina da male države pokreću velika čuda.

Svjedočimo biblijskim slikama naroda koji se samo molitvom bori protiv zabludjelih i raskrštenih. Oni na narod udaraju mržnjom, narod na njih ljubavlju. Oni udaraju bičem, narod kandilom. Oni navaljuju batinama, narod milovanjem. Oni navaljuju prijetnjama, narod molitvom. Oni prete zakonom, a narod prijeti pravdom.

Oni koji prijete, nikada neće pustiti Gospoda u svoje srce, a Gospod njih pušta u svoje. Po ugledu na svog Oca, i ovaj narod koji sada šeta zarad svoje duše i svoje djece, a najprije svoje vjere, oprostiće im ako se pokaju, a oni narodu neće nikad.

U tome je razlika između Srbina pravoslavca i Montenegrina – Srbin čeka raširenih ruku i spremnog oproštaja, a onaj drugi raširenih vrata tamnice i spremnih bukagija.