U samom srcu Boke Kotorske nalazi se ostrvce Mala Gospa. Skoro neprimjetno na geografskoj mapi, ovo parče kopna krije nevjerovatnu tišinu, mir i priču o čovjeku koji je svoj život u potpunosti predao Bogu. Već šesnaest godina ovdje, okružen morem koje zimi umije da bude surovo, potpuno sam živi otac Jovan.
U razgovoru za emisiju "150 minuta" na TV Prva, ovaj monah otvorio je dušu i ispričao kako izgleda život u apsolutnoj izolaciji, ali i kakva se sve čuda vezuju za ovu svetinju za koju se vjeruje da datira iz 12. vijeka.
"Život u manastiru bi trebao da bude potpuno posvećen Gospodu. A ta posvećenost se izražava kroz molitvu. To bi trebala da bude suština", započinje svoju priču otac Jovan.
Crkva bez prozora prkosi snažnim talasima
Jedna od najvećih specifičnosti ove crkve je to da nema nijedan prozor. Ipak, razlog za to nije nikakva skrivena simbolika, već goli opstanak i borba sa silama prirode. Zimi, kada se more podigne, ostrvo biva potpuno odsječeno od svijeta.
"U tom zimskom periodu znaju da budu jako velika nevremena. Talasi budu i po pet, šest, sedam metara. I onda se dešava da udare u zidove sa spoljašnje strane i ubace unutra ogromnu količinu vode. I onda bi sve to izlomilo unutra", objašnjava otac Jovan.
Od kraja oktobra pa sve do aprila, na ostrvu vlada apsolutni muk. Nema posjetilaca, nema razgovora, a društveni život u ovom dijelu zaliva potpuno zamire. Na šaljivo pitanje novinara kako mu bude samom sa sobom i da li razgovara sa Bogom, otac Jovan kroz osmjeh odgovara: "Ja se šalim sa ljudima, pošto ne pričam maltene po osam mjeseci ni sa kim, onda leti iskoristim priliku pa vas udavim sve! Ne može niko doći do riječi od mene. Šta ćete, trpite vi malo".
Iako na ostrvu nema drugih ljudi, otac Jovan ističe da nikada nije usamljen. Pored, kako kaže, Gospoda i Majke Božije, on ima i sasvim posebne komšije sa kojima je razvio neraskidivo prijateljstvo.
Pajo i Lepa – jedine komšije na ostrvu
U danima zimske usamljenosti, društvo mu prave dva galeba.
"Tu su i galebovi, moji vjerni prijatelji i jedine komšije. Ja ih zovem Pajo i Lepa, bračni par i onda u tom zimskom periodu, kada nemam na koga da galamim, onda galamim malo na njih, a i oni znaju na mene podviknuti ponekad, kad su gladni", priča monah sa puno topline.
Dječji susret sa čudom u drevnoj svetinji
Zanimljivo je da je život na moru bio njegova želja još od najranijeg djetinjstva, iako tada nije mogao ni da nasluti da će postati monah.
"Kao dijete sam sanjao o tome da živim negdje pored mora. To mi je bila životna želja, čak i kad ne bih išao u školu subotom i nedjeljom, ja bih otišao pored mora da prošetam. I evo, Bog mi dade ne pored mora, nego u moru da živim", kaže.
Na ovom mjestu, gdje se granice vidljivog i nevidljivog brišu, otac Jovan svjedoči da su se mnoga čuda dogodila, a posebno ona koja se tiču bračnih parova koji nisu mogli da imaju djecu. Ipak, jedno svjedočanstvo mu je ostalo duboko urezano u sjećanje.
"Prije par godina došle su tri porodice i među njima je bilo troje, četvoro dječice. Najstariji je imao možda šest ili sedam godina. Ušli smo u crkvu, pročitali molitvu i poslije toga izašli napolje da se poslužimo. Taj dječak se odvojio sa strane i počeo da doziva: 'Mama, mama, dođi da ti kažem nešto'. Ona je mislila da hoće da ide, ali on je insistirao. Kada se vratila, rekla mi je: 'Oče, znate šta mi je rekao? Kaže da je u crkvi vidio kako je jedna teta izašla iz slike, stala među nas i molila se zajedno sa nama", prisjeća se otac Jovan čuda kada je dijete, sudeći po njegovom utisku, vidjelo samu Bogorodicu.
Dok talasi neumorno zapljuskuju zidine drevne crkve na ostrvu površine svega 700 kvadratnih metara, otac Jovan nastavlja da mjeri vrijeme molitvama, a ne satima. Od svog duhovnog učitelja, pokojnog vladike Atanasija, naslijedio je filozofiju kojom se vodi kroz život na ovom usamljenom hridu.
"On je stalno govorio o tome da u životu ne treba stavljati tačku. Jer kad staviš tačku, tu je kraj. Ne, uvijek zarez. A poslije zareza, uvijek se nastavlja dalje", zaključuje otac Jovan.
Napišite svoj komentar!