Posvećujem ovaj tekst svim samohranim majkama na ovom svijetu...Onim majkama koje same gaze kroz život i svojim čedima trasiraju put kojim bi trebalo da zagaze u stvaran i realan život...
Onim samohranim majkama koje idu težim putem, ali...u konačnici...mnogo ljepšim...Možda postoje, na momente, u toj nezahvalnoj životnoj situaciji, lakši putevi, ali su oni takvi samo kratkotrajno.
Na kraju svih briga, suza, neprospavanih noći, neizvjesnosti..taj teži put kao rezultat ima divnu djecu koja znaju da cijene prave životne vrijednosti..
E takvim majkama posvećujem ovo što pišem....
Ja sam jedna u moru samohranih majki. Ostala bez supruga sa dva sina- jednim od nepunih 14 drugim od 10 godina.
Jedan u adolescenciji, drugi na pragu...A život se njihovoj majci ruši pod nogama...
Šok, stres, more suza i oni, samo samohranim majkama, poznati strahovi..
Gledala sam moja dva čeda ne znajući šta nas sve čeka...A čekalo je mnogo toga...
Devet godina uspona i padova...Devet godina različitih turbulencija...Mnogo suza..ali..mnogo više od njih i smijeha.
Dosta loših, ali mnogo više od toga lijepih trenutaka. Svaki njihov korak dalje, svaki njihov uspjeh davao je novu snagu za još više mojih koraka naprijed.
Svaki njihov zadovoljni osmijeh bio je potvrda da sam na pravom putu i da tako idemo zajedno dalje. Svaki lijep trenutak brisao je onaj prethodni loš.
I tako dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom...
I evo, i mlađi sin maturant. Stariji već svoj čovjek koji u naručju drži svog sina i uči ga, nadam se, onome što je učen i on...da bude dobar i častan čovjek...
I ako sam nekada pomislila da neću uspjeti njihove okice, koje su govorile više od bilo koje riječi, ulijevale su mi novu snagu za dalje.
Uspjela sam! Uspjeli smo! Nas troje. Zajedno. Uz beskrajnu ljubav, poštovanje, povjerenje.
Da sam ja skrenula sa prave putanje danas ovo ne bi izgledalo ovako...
Zato je odgovornost nas samohranih majki ogromna. Na nama počiva budućnost naše djece. Samo smo mi odgovorne za njihovo pravo usmjerenje i trasiranje pravog puta.
A oni u nama vide i mamu i tatu i jedino biće koje će ih, i kada griješe, zagrliti i u toplom zagrljaju objasniti grešku i način kako da je isprave.
A za sve postoji rješenje- ako se kaže iskreno i na vrijeme....
Zato samohrane majke- mi sve možemo. Teže jeste, ali ništa nije nemoguće...
A kada sve prođe i pred sobom vidite dobre, časne, zrele ljude i uz to ljude pune ljubavi prema životu, ljudima , a znate da ste u sve to utisnule vaš pečat- sve brige, suze, neprospavane noći, neizvjesnosti postanu daleka prošlost.
Koliko god teško i bolno bilo, kad vašu ulogu odigrate kako treba, osjećaj tegobe i bola zamijeniće osjećaj sreće i ponosa .
Taj osjećaj je ispunio moj život i željela bih da svaka samohrana majka osjeti baš ovo što osjećam i ja.
Jedno, na kraju, sigurno znam- kada se u ulozi samohrane majke izabere teži put na odraz koji se vidi u ogledalu budete više nego ponosni, a ono što je mnogo važnije od toga jeste da su tada ponosna vaša djeca.
A to- nema cijenu.
Napišite svoj komentar!