Povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, večeras je u prepunoj bioskopskoj sali trebinjskog Kulturnog centra održano književno veče Brankice Damjanović, spisateljice koja živi i radi u Beogradu.




Otvarajući veče, koje je kao osmomartovski poklon našim sugrađankama organizovala Turistička organizacija grada Trebinja, popularna književnica istakla je da se radovala susretu sa trebinjskom publikom jer su joj svi kada je pošla za Hercegovinu kazali isto – dolaziš u grad dobrih ljudi.



„I ja to večeras osjećam – grad pun dobrih ljudi. Uvijek volim da dolazim na mjesta gdje me čekaju divni ljudi“ , kaže ona i posebno ističe da joj je drago što ljudi znaju o čemu piše, osjećaju i reaguju na njene knjige – ali ne znaju ništa o njoj.


„Tako mi je jedna žena nedavno napisala poruku: Brankice, ti si pisac novog doba i baš će mi biti drago da dođeš u Beograd. A ne zna da ja već 12 godina živim u Beogradu. Ljudi čak i ne znaju koje sam nacionalnosti, vjere… ali znaju da mi kažu – pa kako si baš pogodila šta me muči, šta mi treba, koja riječ mi je baš potrebna…“, napominje Damjanovićeva.


Na društvenim mrežama vrlo često se mogu vidjeti podjeljene misli i citati iz knjiga Brankice Damjanović.



Jedna od njenih najpopularnijih knjiga je „Rukopis moga brata“, koja je odmah po izlasku na tržište je zadobila pažnju čitalaca. Pored nje izdala je još sedam i sve što je ostavljala na papir, kaže, bilo je iz ličnog iskustva.


„Moj otac je osmoro djece s jednom platom školovao i bilo mu je veoma važno da budemo obrazovani. On je radio i treću smjenu da bismo bili ispunjeni. A onda se razbolio. I to je bilo teško gledati. On je govorio ‘Podaj mi Bože još malo, nisam živeo’. Od tada se vodim time da moramo biti svjesni da kad- tad nas kraj očekuje i da moramo živjeti sto sadržajnije. Da ne kažemo na kraju – nisam živio, već – imao sam ispunjen život“, priča Damjanović koja je dugo radila kao novinar na RTS-u i – kako dodaje – uvijek je voljela da piše o onom što je dobro među nama, pogotovo o talentovanoj djeci, a nikad o onom lošem, makar to donosilo veću popularnost.


„Tokom jednog intervjua sa jednim uspešnim mladim talentom, pitala sam – šta bi volio da radi za deset godina, on je odgovorio ‘Pa, da imam ženu i dete’, a to je meni bio divan i savršen odgovor. Međutim, poslije intervjua prišao je opet i rekao: ‘Možete li, molim Vas iskinuti ono za ženu i dijete?’“, kaže ona i ističe da joj je tada kroz glavu samo prošlo koliko mi pred okolinom nismo iskreni.



„Momak je sigurno razmislio da bi mogao da naleti na osudu, kritiku – jer je bio genije, svi su očekivali medalje, nagrade a ne tako jednu na izgled običnu želju“.

Njen život je prožet tugom, borbom i bolom: kao mala je izgubila majku, a kasnije je sa mužem novinarom i dvoje djece sa Kosova izbjegla u Pirot, ali uprkos tome, kako sama ističe, kroz njene knjige vidi se želja za radošću i srećom.

„Snovi su mrtvi samo kada mi od njih odustanemo. Rad i vjera su važni i sve će biti dobro i onako kako želimo i negdje zaslužujemo“, zaključuje ona.

Njena djeca su danas veoma uspješna a napisala je i knjigu koju je poklonila svom sinu za 18. rođendan „Moj sin Jovan“.



„Kada sam mu poklonila knjigu, brada mu je zaigrala i samo mi je rekao: Hvala ti majko, ovo je pobjeda’“.

Brankica kaže da je to pobjeda dobra na svim lošim, pobjeda što su se uspjeli izvući iz izbjeglištva i svega lošeg.

„Zanimljivo je da je moja kćerka Melanija rekla ‘A kad će ta knjiga o meni, Jovan je ima – a ja nemam’. I kroz prikupljanje za njenu knjigu koja se zove KĆI sam shvatila koliko je svako dijete genijalno“.

Kazala je da je najbolji savjet koji je u životu dobila bio BUDI SVOJE DIJETE.

„Uvijek mi sebi nešto prebacujemo. Ajde da malo sebi damo oduška, da se radujemo, volimo. I to je ono što je bila prekretnica u mom životu“, poručila je književnica.

Književnoj večeri prisustvovali su i gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić i načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti Grada Trebinja Zoran Milošević.

Izvor: Radio Trebinje