Civili koji su bili izloženi nekom vidu torture tokom ratnih vojnih dejstava tokom proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata, u Centru za usluge građana u gradskoj upravi Trebinje mogu da podnesu zahtjev za osiguranje prava žrtava ratne torture.


Zakonom su obuhvaćeni svi oni civili koji su bili izloženi bilo kom obliku torture tokom ratnih dejstava u periodu od 17. juna 1990. do 19. juna 1996. godine.


Ovo pravo im je omogućeno novim zakonom o civilnim žrtvama ratne torture koji je donesen u septembru prošle godine.


Do sada je u Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Grada Trebinja stiglo 11 zahtjeva za osiguranje prava civilnih žrtava ratne torture.


Prema riječima Petra Vlatkovića, načelnika Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Trebinja, tri zahtjeva su odobrena, a ostali su poslati relevantnim institucijama i udruženjima na provjeru i dopunu podataka.


„Neki zahtjevi su već riješeni, a za ostale čekamo odgovore od institucija i organizacija koje nam mogu pomoći u utvrđivanju statusa“.


Vlatković za Radio Trebinje objašnjava i proceduru utvrđivanja statusa civilne žrtve ratne torture.


„Zahtjev se podnosi na posebnom obrascu koje je propisalo resorno ministarstvo, i koje se može naći na stranici ministarstva ili jedinica lokalne uprave i samouprave. Svako ko želi da ostvari ovo pravo mora podnijeti zahtjev Centru za usluge građanima u Trebinju, a on se dalje prosljeđuje Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu. Službenik koji vodi upravni postupak, nakon primljenog zahtjeva traži dokaze, šalje zahtjev Centru za istraživanje rata i ratnih zločina RS i kada dobije odgovor, ukoliko nema dokaza, onda traži dalje, kao dokaz i presude suda, te pomoćne dokaze iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, republičkog Udruženja logoraša, te Udruženja žrtava rata, koji mogu dati određene podatke. Izjave svjedoka ne mogu biti dovoljan dokaz ako nisu date pred nadležnim organima radi krivičnog gonjenja počinilaca“, pojašnjava Vlatković.


On ističe da podnosilac zahtjeva ne mora usmeno govoriti o torturi kroz koju je prošao tokom rata.


Prava civilnih žrtava, su po ovom zakonu, jasno definisana.


„Oni imaju pravo priznavanja statusa žrtve ratne torture, pravo na novčana primanja, na banjsko liječenje, zdravstveno osiguranje, osobađanje plaćanja participacije i pravo na podsticaj prilikom zapošljavanja i samozapošljavanja“, kaže Vlatković.


Pravo novčanih primanja je ostvarivo samo za žrtve seksualnog nasilja.


„Tu postoje tri grupe. One žrtve ratne torture koje nisu bile u logoru, njima se priznaje status žrtve ratne torture i civilna invalidnina šeste grupe, potom one žrtve koje su bile u logoru, priznaje im se status žrtve ratne torture i imaju civilnu invalidninu četvrte grupe, i na kraju, pravo na novčano primanje u visini civilne invalidninine druge grupe imaju žrtve seksualnog nasilja koje imaju velike posljedice takvog nasilja, poput trudnoće, abortusa, rođenja djeteta i maloljetnici koji su bili žrtve“, kaže Vlatković za Radio Trebinje.


Uz zahtjev za dobijanje statusa civilne žrtve ratne torture neophodno je dati i izjavu da stranka ovo pravo ne ostvaruje u Federaciji BiH, Distriktu Brčko ili nekoj od zemljama u okruženju.


Na području RS do sada je podneseno 328 zahtjeva za određivanje statusa žrtava ratne torture, a procjene su da će tih zahtjeva biti još više.


„Bitno je da se utvrdi, i na osnovu ove statistike, i činjenica da su žrtvama torture bili podvrgnuti jednako i pripadnici srpske nacionalnosti i žene, ne samo drugih. Sve ovo uveliko mijenja onu nametnutu sliku o jednima lošima, a drugima dobrima, činjenično mijenja sliku o onome što se stvarno dogodilo na ovim prostorima“, navodi Petar Vlatković.


Rok za podnošenje ovih zahtjeva nije ograničen.


Izvor Radio Trbinje