Međunarodni dan maternjeg jezika: Dok god živi jezik, dotle živi i narod

Srpski narod ima dva arhetipska roditelja – maternji jezik i otadžbinu, a sadašnje generacije dužne su da tu neraskidivu vezu jačaju i da je predaju narednim pokoljenjima, izjavila je predsjednik Udruženja lektora Republike Srpske Aleksandra Savić.

Ova dva pojma nose u sebi riječi majka i otac. Mi, djeca ovog vijeka, dužni smo da tu neraskidivu vezu održimo i jačamo, da je predamo narednim generacijama bar onoliko koliko smo mi dobili, ako ne uspijemo i više, istakla je Savićeva, povodom 21. februara Međunarodnog dana maternjeg jezika.

Ona je ocijenila da srpski jezik nema osnovnih problema, ima stabilnu formu, dovoljan broj govornika i pregršt polja za istraživanje i za poboljšanje.

Savićeva je napomenula da se Međunarodni dan maternjeg jezika proslavlja širom svijeta kao pravo govornika na svoj autentični izraz, podrška razvoju i napretku jezika, te promocija kulturne različitosti.

– Srpski jezik, u svojoj dugoj tradiciji, naročito u posljednjem vijeku, suočio se sa osporavanjem svih ovih suštastvenih identitetskih obilježja. Ćirilica je najbolji primjer ovog poricanja. Bila je zakonski zabranjivana, onemogućena joj je upotreba među narodom, a njena afirmacija proglašena je nazadnom, nepotrebnom i napornom – istakla je Savićeva.

Ona je podsjetila da su srpski jezik i ćirilica bili izričito ukinuti u dva navrata, 1914. i 1942. godine, da su nakon toga bili potiskivani latiničkim izdanjima knjiga, slikovnica i lektira, malom dostupnošću mašina za štampu, pisaćih mašina, tastatura i kasnije fontova za ovo pismo, te smatrani neprilagođenim globalizovanom svijetu.

– Sve su to načini da se jedan jezik i pismo ograniče i potisnu – upozorila je Savićeva.

Ona je ukazala da je zbog svega toga obilježavanje Međunarodnog dana maternjeg jezika veoma značajno.

– Prije svega, pokazivanjem ljubavi prema sopstvenom jeziku i pismu širimo vidike i otvaramo srca prema ostalim kulturama, podsjećanjem na teška vremena staramo se o tome da se ona više ne ponove, a čestim razgovorima o jeziku stvaramo atmosferu u kojoj se on nesmetano razvija, mijenja i nanovo osmišljava – pojasnila je Savićeva.

Prema njenim riječima, najvažnija stvar koja je potrebna srpskom jeziku nalazi se u nama samima, našoj volji da ga čuvamo, širimo i upotrebljavamo, da ga što bolje opišemo za nove generacije, da se uhvatimo u koštac sa time kako ga prenosimo djeci i da što više čitamo i pišemo.

– Tako se svaki jezik čuva, obnavlja i razvija – naglasila je Savićeva.