Devedesetdvogodišnji Trebinjac Ljubiša Anđelić je po vokaciji pravnik koji se više od 30 godina bavio novinarstvom, još od kada je davne 1965. godine napisao svoj prvi autorski tekst za mostarsku „Slobodu”. Bio je dugogodišnji dopisnik zagrebačkog „Večernjeg lista” i kolumnista lokalnog lista „Glas Trebinja”, a kroz svoje knjige ispovedne proze podseća znatiželjne čitaoce na duh starog Trebinja, predele i ljude, spasavajući tako od zaborava jedno prohujalo vreme.
Iz Anđelićevog pera, pored mnoštva novinarskih tekstova, do sada je proisteklo oko dvadesetak knjiga posvećenih rodnom gradu i ljudima koji su činili njegovu dušu u minulim vremenima. Bavio i vaterpolom, pa je tako i nastala ideja o prvoj knjizi „Vaterpolo na Trebišnjici 1950–1965”, u kojoj opisuje period u kojem je vaterpolo (kao i plivanje) bio najpopularniji sport koji je Trebinjcima doneo osam titula prvaka BiH u seniorskoj i jednu u juniorskoj konkurenciji.
„Pokušao sam da, pored broja utakmica, rezultata i osvojenih titula, opišem zbivanja oko plivališta, gde sam u svemu koristio sopstveno sećanje, sačuvanu arhivu i sećanja svojih saigrača”, kaže Anđelić u razgovoru za „Politiku”.
On ističe da je u početku imao tremu, osećao je odgovornost, posebno prema mlađim čitaocima, da verno dočara dane i događaje iz sportske mladosti jedne generacije koja je stasala na Trebišnjici, gradeći početke vaterpola u BiH.
Posebno mesto među njegovim delima ima knjiga „Ugašeni kandelabar”, u kojoj navodi svoja zapažanja iz detinjstva, sećanja na radnju, nekadašnje najmodernije restoracije, koju je njegov otac Spaso Anđelić otvorio u centru Trebinja.
„To je bilo vreme ranog i bezbrižnog detinjstva, nakon kojeg su usledili ratni dani nesigurnosti i velike opasnosti dolaskom okupatora u Trebinje, a potom i poratni dani koji su doneli razne probleme kada su 1946. godine komunisti oduzeli i zatvorili radnju mog oca”, kaže Anđelić.
Knjiga „Skalinima u san” oslikava upečatljiva sećanja iz trebinjskih kafana, sa šeretima, boemima, konobarima i šankerima, a koja su se širila sve do obala Dubrovnika i Boke Kotorske. Delo „Vojnici bele lađe” je posvećeno Trebinjcima muslimanima, Bošnjacima, koji su morali da napuste rodni grad zbog ratnih dešavanja.
Njegova knjiga „Plava čarolija” opisuje Trebinjce iz osamdesetih godina prošlog veka, njihove ćudi i naravi, koji prolaze centrom Trebinja, trgom, pijacom, ispod krošnji stoletnih platana… Anđelić pominje hotel „Leotar”, kafanu „Bežigrad”, obale Trebišnjice, staru železničku stanicu, gde se danas nalazi lokomotiva čuvenog voza „Ćire” koji je nekada bio glavno prevozno sredstvo.
Sagovornik „Politike” se sa setom seća Trebinja koje je imalo dušu, u kojem nacionalne razlike nisu bile prisutne, dok su danas to sasvim drugi vidici. Iako je dugo godina radio za dnevne novine, kaže da dnevne novine „žive” jedan dan, pa je radeći novinarski posao imao osećaj da se takmiči sa vremenom.
„Više se puta dešavalo da nisam uspeo da napišem ceo članak, pa sam tada pola vesti, ili njen kraj, diktirao telefonom ’iz glave’, a sve su to primali stenografi, uglavnom žene, koje su me po glasu znale dok sam ja prema njihovim glasovima stvarao sliku o njima i tako smo se godinama družili preko ’žice’”. priseća se Anđelić.
Obično je do vesti i tema dolazio u kafani, gde je često sretao ljude koji su bili pogodni za razgovor, beležeći svakodnevne priče o poznatim i manje poznatim ličnostima. Vesti su stizale iz „druge ruke”, ali su neretko uz naknadnu proveru završavale na naslovnim stranama.
Napišite svoj komentar!