Koliko god ovaj fudbal išao naprijed i koliko god se mijenjali trendovi u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ovdašnji ljubitelji "lopte" uvijek će radije pogledati majstoriju na petoparcu, atraktivan dribling, nego šablonsku jurnjavu savremenih fudbalskih gladijatora.
Najjužniji grad u Republici Srpskoj, podno Leotara, Trebinje dalo je mnogo majstora fudbala, ali jedan je poseban - Siniša Mulina. Znao je mnogo, ali čini se da nije dao sve što su od njega očekivali i treneri i probirljiva publika, pa i on sam od sebe.
Kao da je najljepše poteze čuvao za ulice svoga grada, za fudbal na asfaltu, u sali, za brojne turnire u futsalu gdje su njegovi timovi redovno pobjeđivali. Klasa za sebe, gdje god su ga treneri stavljali davao je golove, čak i kao zadnji vezni.
Jedne godine bio je najbolji strijelac pomalo zaboravljene Prve B lige Savezne Republike Jugoslavije iako je igrao tog igrača ispred odbrane. Navijač Crvene zvezde, kojeg je Partizan pokupio ispred nosa najvećem rivalu, čovjek koji je Arkanu rekao "NE" i "fantazista" kojeg je neobično cijenio jedini trener koji je sa srpskim klubom osvojio Kup šampiona - Ljupko Petrović.
U velikom intervjuu za "Glas Srpske" Siniša Mulina, nekadašnji igrač onog evropskog Bečeja i cimer velikog asa Partizana iz "crno-bijelih" dana Dragana Ćirića, otkrio je brojne detalje iz bogate karijere, sa naglaskom kako ga je Ljupko predstavio tada mladom debitantu Dejanu Stankoviću, kao nekog na koga treba da se ugleda ako želi da postane veliki igrač.
- Ljupko me je volio. Kad sam igrao u Bečeju, igrali smo protiv Zvezde. Ljupko je pred svim igračima Dekiju Stankoviću, koji je tad počinjao da igra u prvom timu, rekao: "Gledaj kako igra Mulina, tako igraj i ti i postaćeš igrač" – rekao je Mulina.
GLAS: A kako ste Vi postali igrač, kako je išla Vaša fudbalska priča od početka?
MULINA: U Leotaru sam počeo trenirati sa šest godina, pošto sam stanovao blizu stadiona, igrali smo na goliće. Moj prvi trener Dušan Radoje me je vidio i pitao da počnem trenirati. Došao sam do prve ekipe, u kojoj sam debitovao sa 17 godina, prije rata. Igrao sam sa Leotarom Drugu ligu Jugoslavije. Onda sam 1993/1994 prešao u Bečej. Za vrijeme rata išli smo odavde da igramo "Dnevnikov" turnir u malom fudbalu u Novom Sadu. U finalu smo izgubili od Gorana Šaule i društva. Malo nas je tu sasjekao i sudija Radisav Rabrenović. Tu je bio Radoje sa ovima iz Bečeja, pitali me da li bih došao kod njih, gdje sam i otišao poslije tog turnira.
GLAS: U Bečeju ste kupili kartu za veliku scenu u jugoslovenskom fudbalu.
MULINA: Oni su prije rata krenuli sa usponom, ušli su iz treće u drugu ligu. Moj zemaljak Vlado Gaćinović već je bio tamo. Kada sam došao, nismo bili na nekom ne znam kakvom nivou. Kasnije je došao Josif Ilić, trener iz Novog Sada i napredovali smo. Došli smo do Intertoto kupa, igrali sa jednim Kanom, za koji su igrali Patrik Vijera i Tijeri Anri. Imali smo dobru ekipu, Milorada Koraća na golu, Ljubišu Aleksića i Vladana Vićevića pozada, te Boru Zagorca, Sinišu Radišića, tu smo bili Vlado (Gaćinović), ja, Dalibor Novčić, Atila Kasaš gore, prije nego što je otišao u Španiju. Imali smo dobru ekipu, svi smo se družili, bili smo složni, a Ilić nas je utegao. Bio je odličan trener i čovjek. Mislim da smo 11 utakmica na polusezoni dobili sa po 1:0. Izgubili smo od Partizana na "JNA" sa 4:1, a do 79. minuta smo vodili sa 1:0, dobili smo neki crveni bezveze. Drugi poraz bio je od Vojvodine u posljednjem kolu. Igrao sam više kao zadnji vezni, iako je moja pozicija iza špiceva. Recimo, u Prvoj B ligi sam sa te pozicije sa Damirom Čakarom bio najbolji strijelac lige. Dali smo po 11 golova. Čakar je bio u Čačku.
GLAS: Sljedeća stanica bio je Partizan. Kako je došlo do transfera u Humsku?
MULINA: Imao sam ja dosta ponuda. Trebao sam prvo da idem u Zvezdu. Na zimu je čuveni Voja Kis (Vojislav Lalatović), stric Nenada Lalatovića, dolazio po mene u Bečej. Otišao sam ja u Beograd, pričao sam sa Draganom Džajićem. Dogovor je bio, ako ne u tom, zimskom prelaznom roku, stižem sigurno na ljeto na "Marakanu". Pratio me je i Miša Marinković. Jednom je izbrojao da sam za poluvrijeme 100 puta dodirnuo loptu na "Marakani". Imao sam i ponuda iz inostranstva. Dušan Bajević me je stalno zvao u Grčku. Dragan Okuka nam je tad bio trener, pa je preko njega to išlo. Zvali su me i iz Švajcarske i još nekih zemalja. Okuka mi je govorio: "Idi u Zvezdu ili Partizan, doći ćeš do reprezentacije, kakva Grčka". Pojavio se poslije Partizan. Bio je dobro organizovan, finansijski stabilan i prešao sam tamo, iako sam nekad navijao za Zvezdu. Jednostavno bili su konkretniji. U to vrijeme sam dobio 650.000 tadašnjih njemačkih maraka za ugovor, plus plate i premije. Tada je Partizan za mene Bečeju platio obeštećenje od 200.000 maraka. Sam taj prelazak bio je interesantan. Bečejci mi nisu plaćali radni staž, pa su uplatili to odjednom sve, pa dok se nisu riješili papiri nisam ni smio trenirati sa Partizanom. Čekao sam kući u Trebinju rasplet. Zvali su me i nakon dva dana smo igrali protiv Nacionala iz Rumunije prvu utakmicu kvalifikacija za Kup UEFA. Nisam imao jedan trening sa prvom ekipom Partizana. Dok sam ušao u formu, sporije je to išlo, jer nisam prošao pripreme. Dosta sam bio na klupi. Čak se i Ćira čudio što me Tumba (Ljubiša Tumbaković) drži na klupi. Dao sam gol baš Bečeju, Tumba je imao običaj da stavi igrača da igra baš protiv tima iz kojeg je došao, da ima više motiva.
GLAS: Šta posebno pamtite iz perioda provedenog u crno-bijelom dresu?
MULINA: Došao sam u Partizan, a oni su ispali u Kupu od BSK-a iz Batajnice. Ja nisam igrao. Tek sam došao u Beograd, bio sam umoran i legao da spavam, nisam mogao ići da gledam meč. Sutradan sam došao na trening, oni izgubili, to kao da je ratno stanje. Izgubio ili odigrao neriješeno u Partizanu se pale svi alarmi. Katastrofa. Po meni, u toj ekipi Partizana, daleko najbolji igrač bio je Dragan Ćirić. Iako je bio dosta flegmatičan, fudbal ga nije zanimao, ni slava. Svaki dan je mogao da bude u svim novinama i na svim televizijama, ali nije, to ga je najviše mrzilo. Kao igrač, bio je top klasa. Tada je počinjao i Saša Ilić, prešao je u tom periodu u prvi tim. Imali smo baš dobru ekipu. Najbolji sam bio sa Ćirom. Uvijek smo on i ja igrali jedan protiv drugog karata ili bilijara. Bili smo cimeri. Jednom smo bili na nekim pripremama u San Dijegu, pa na Tahitiju. To je bila francuska kolonija. Zadesio se tad tu i Mišel Platini. Igramo Ćira i ja nožnog tenisa i pitam ga da odigramo malo protiv Platinija, a on mrtav hladan upita: "Ko je taj"?! Rekoh: "Stvarno nemaš pojma ko je Platini"? Kaže: "Ne znam, slabo ja pratim fudbal!"
GLAS: Kako pamtite trenera Ljubišu Tumbakovića?
MULINA: Tumba je bio moderan trener. Dođeš, odradiš trening i ideš svojim putem. Jelo se kad je ko htio. Niko nas nije tjerao na ništa, za razliku recimo od Okuke u Bečeju, idi lezi, idi spavaj, ustaj...Okuka me je kasnije zvao i u Obilić, i Arkan isto. Rekoh gdje ću, kod njega treninzi po tri sata, još Arkan tamo, karantin, ne smiješ ništa, ma bježi...
GLAS: Odbili ste Željka Ražnatovića Arkana?
MULINA: Da, priča ide ovako. Imao sam jednog druga koji je snimao kasete za igrače, pravio isječke njihovih najboljih poteza. Zvao me je na kafu, kaže 'ajmo do hotela "Jugoslavija", znao je da tamo sjedi Arkan. Rekao je da mora dati nekome kasetu, kada sam ga upitao kome, odgovorio je Arkanu. Otišli smo i ja sam rekao da neću izlaziti. Kako se on parkirao ispred hotela taman je Arkan prolazio i stao s njim, upitao ga je: "Ko je ono s tobom"? Kad je rekao ko sam ja, Arkan mu je odmah rekao da me zove. Došao sam, sjedio je za velikim stolom i odmah pozvao Okuku, koji je bio sa Ljupkom Petrovićem u bašti hotela. Došli su i oni. Arkan me je pitao da li bi došao kod njih, ja sam odgovorio da bih najradije išao negdje vani. Upitao me je što sam onda došao da se namećem i poručio da sam završio sa Obilićem. Rekao sam mu, neka sam, odnosno da sam slučajno došao sa prijateljom na kafu, te da nisam ni mislio dolaziti u Obilić. Kaže meni Arkan: "Što si drčan, odakle si..." Rekoh: "Što sam drčan? Iz Trebinja sam..." Kaže on: "Oooo, Hercegovac, vidi se. Ne bojiš se"! Rekoh: "Što bih se bojao, nisam ni došao da pričam o prelasku, da se namećem, već sam došao sa prijateljom na kafu..." Kad eto ti Okuke i Ljupka, koji mi kaže: "Obilić je najbolji za tebe..." Uključi se tu ponovo Arkan: "Završio je on sa Obilićem..." Pita Ljupko: "Šta je bilo"? Ja ponovo ispričam, eto tako je bilo.
GLAS: Iz Partizana put Vas je vodio u Milicionar.
MULINA: Da, tamo sam bio na pozajmici. General Vlastimir Đorđević je bio u klubu, on je bio i u upravi Partizana, a trener u Milicionaru je bio Stane Karasi. On me je tražio, insistirao da me dovedu. Zbog njega sam i prešao, odličan je čovjek. Imali smo i dobru ekipu, koja je bila miks nekolicine igrača Partizana (Milivoje Ćirković) i Zvezde - Nenad Lalatović, Ivan Gvozdenović, Zoran Urumov, Marko Mitrović, pokojni Miloš Drobnjak...Kad je počelo bombardovanje bili smo, mislim, treći na tabeli. Imali smo odlične uslove, jedan glavni i dva pomoćna terena. Imali smo i šljaku. Htjeli su da naprave stadion i hotel, ali frka na Kosovu 1999. godine je uslovila da sve stane. Sjećam se iz Milicionara i trenera Đorđa Geruma, isto odličan stručnjak. Igrao je tada u Milicionaru i Goran Jezdimirović. Znao mu je Gerum tada reći: "Vidiš krug na centru, kada dobiješ loptu, ne prelazi ga, samo je predaj Mulini..."
GLAS: Čega se sjećate iz Milicionara?
MULINA: Imam jednu anegdotu sa tadašnjim trenerom Banetom Smiljanićem. On je bio interesantan. Pomoćnik mu je bio Slaviša Božičić. Igrali smo i Bane stalno nešto na mene. Protiv Hajduka sa Liona, stavi on mene skoro na špica i kaže: "Nemoj se vraćati na našu polovinu, budi gore". Na Lionu je mali teren, mi nismo izašli sa naših 20 metara. Na poluvremenu Bane na mene: "Gdje si, što ne trčiš"? Pa, rekoh mu: "Vi ste insistirali da se ne vraćam". On još na mene, ja tu pop****m i onako u kopačkama se vratim taksijem u našu bazu na "Makiš". Kasnije smo to popeglali. Trebalo je da igramo protiv Vojvodine u Novom Sadu, meni noga povrijeđena. Doktor me je pitao da li mogu igrati, ja sam rekao da mogu, da nije problem. Bilo je, ako ne pobijedimo Vojvodinu otjeraće Baneta. A Voša je tad igrala sa klincima, neka frka je bila kod njih, nešto. Pobijedili smo i od tada je Bane prema meni bio sjajan, mogao sam raditi šta sam htio, naravno nisam, ali smo se razumjeli. Njemu je, kasnije se ispostavilo, Božičić svašta napričao o meni, a nigdje veze...
GLAS: Sa Leotarom ste osvojili šampionsku titulu u prvoj zajedničkoj Premijer ligi BiH.
MULINA: To se pamti za čitav život. Puni stadioni, atmosfera, dobre utakmice...Imali smo dobru ekipu, dobro smo igrali, dobro se slagali...Cilj uprave je bio da ostanemo u ligi. U karantinu smo bili gore na Palama. Ja ovima iz uprave tada kažem: "Nećemo izgubiti prvih šest kola, tek ćemo izgubiti u sedmom kolu od Veleža u Mostaru". Kažu oni meni: "Ako tako bude, dobićeš šta hoćeš". Odgovorim im da ne treba, ali tako će biti i bi tako! Fantastično je bilo. Sjećam se utakmice u Zenici protiv Čelika, negdje drugo, treće kolo, bila je odlična utakmica, odlično smo odigrali i mi i oni, a završilo je 0:0. Bilo je 20.000 ljudi. U Tuzli smo recimo poslije 15 minuta protiv Slobode vodili sa 3:0. Došli Milorad Lale i ovi naši iz uprave u ložu i na semaforu piše 0:3, a 15. minut. Pitaju koji je rezultat, što nisu promijenili ovih 0:3. Nisu mogli vjerovati. Lijepa uspomena.
Ljubav
GLAS: Vaša velika ljubav je mali fudbal, koji ste takođe sjajno igrali.
MULINA: Volio sam ga, možda i više nego veliki, stalno sam ga igrao. Kad dođem iz Bečeja ili Partizana ovdje u Trebinje na odmor, svaki dan sam igrao mali fudbal. Igrali smo ga i po najvećoj vrućini. Imao sam opekotine na tabanima. I sa takvim nogama sam igrao. Recimo, u ratu smo išli u Tivat igrati, isto po vrućem betonu, isto sam imao plikove. Išao sam ovdje kod jednog doktora u sanitet, na previjanje svaki dan. Rekao mi je: "Nemoj slučajno da igraš lopte"! Rekoh: "Neću". A on je prolazio s posla tuda gdje smo mi igrali. Trpio sam bol, igrao na petama dok se noga ne zagrije...Kad me je vidio, doktor je rekao da sam lud, kako mogu da igram, ali bilo je jače od mene. Igrali smo po cijeloj bivšoj Jugoslaviji mali fudbal. Čak sam sa Leotarom dvaput bio prvak BiH u malom fudbalu. Igrali smo i Ligu šampiona...
Napišite svoj komentar!