Na poziv predsjednika Slobodan Miloševića da dođemo da se dogovorimo o nastupu za Dejton, gdje je tražio da prenesemo ovlašćenja na njega, da on bude pregovarač, Momčilo Krajišnik je to odbio kategorično. Nije vjerovao da će to biti iskreno i temeljno kako želimo. Na poziv patrijarha Pavla otišli smo kod Miloševića. Čekao nas je sa svojom ekipom u Dobanovcima. Bili su tu Radoje Kontić, Momir Bulatović, general Perišić. Bio je i patrijarh i vladika Irinej, a s ove strane smo bili Krajišnik, Karadžić, general Mladić, ja i drugi.
Ovim riječima je svoju priču o danima uoči odlaska delegacija u Dejton ispričao Dušan Kozić, u to vrijeme predsjednik Vlade Srpske, a danas predsjednik Skupštine Asocijacije "Stvaraoci Republike Srpske".
Na tom skupu je predloženo da u Dejton putuje isti broj članova delegacije iz Republike Srpske i Srbije, s tim da Milošević ima taj zlatni glas.
- Krajišnik je opet bio protiv i onda smo tražili pauzu da se konsultujemo i povukli se u zasebne prostorije. Na sugestije Krajišnika ponovio sam ono što je rekao patrijarh kada smo dolazili: "Djeco moja, morate se dogovoriti i izaći sa jedinstvenim stavom, makar ne znali kuda idemo. Mnogo je bolje nego da odavde ode svako na svoju stranu". Poslije toga patrijarh više nije govorio. Rukovođen tim riječima i onim što je bila moja svakodnevna briga rekao sam Krajišniku: "Ne možemo, Momo, ni 'vako. Tebi ne lebde cifre kao meni pred očima svaki dan kako sve obezbijediti, nego ja sam za to da mi damo to ovlašćenje, ali pod određenim uslovima". Tu ideju je Karadžić prihvatio i pitao me: "Dule, na šta misliš?" Odgovorio sam da treba da predložimo procente 51 naprema 49 i kontinuitet teritorije od Banjaluke do Trebinja, izlaz na more. "Uh, e to je dobra ideja", odgovara Radovan i na te moje uslove dodali su još da širina koridora u Brčkom bude najmanje 18 kilometara, da se zaštiti Grmeč, kao genocidom ugrožen u Drugom svjetskom ratu. Sve smo to bacili na papir i zaključili da je Nikola Koljević najmekši pregovarač i pošaljemo ga da iznese naš stav. Mislili smo da će to trajati sat. Međutim, nije prošlo ni deset minuta kad izlaze Slobo i Nikola, zagrljeni. Govori Milošević: "Pa dobro, Radovane, majka mu stara, pa zar misliš da neću sve to da zastupam, ma i još više ću da tražim". Poziva na ručak, izlazimo u park u Dobanovcima, ispod hrasta, gdje je već bilo serviran sto i ide papir da popišemo - ispričao je Kozić.
Papir je, nastavio je, počeo da kruži od ruke do ruke.
- Svi potpišemo, Slobo to presavije i stavi u džep. Kaže Radovan: "Daj nama primjerak". "Ma pusti, važno je da smo se dogovorili". I odoše oba primjerka kod Miloševića. Svima nam je žao što taj papir nismo zadržali za sebe - dodao je prisjećajući se toga dana prije 30 godina.
Sastanak u Dobanovcima pamti i po još jednom detalju.
- Kada smo sjeli, servira se ručak. Sjedimo svi i idu dva konobara. Kako nasuše Kontiću, on odmah poče da jede. Pogledam lijepo, Radovan ne dira kašiku. Konobar sipa Slobi, isto i on istog trena počinje da jede supu, sipa Krajišniku, koji takođe ne dira kašiku. Kada je sipao patrijarhu pa meni, ja onako naglas da čuju svi: "Vaša svetosti, blagoslovite pa da počnemo sa ručkom". Ispade Radoju kašika u supu, uprska se on tako, a patrijarh reče: "Ma pusti, sine moj". Tako je bilo na tom ručku, a poslije je sve istorija. Od odlaska u Dejton sve do dogovora - ispričao je Kozić, koji je nekoliko dana nakon dejtonskih pregovora bio u delegaciji Srpske koja je otišla u Beograd, poslije čega je rečeno da će srpska strana poštovati taj sporazum.
Napišite svoj komentar!