Trebinjac Đoko Drapić se od svoje četrnaeste godine bavi rezbarstvom, a najviše radi ikone u drvetu, kao i ukrasne predmete i gusle, a s obzirom na to da je već tada počeo i prodavati svoje rukotvorine, od tada mu roditelji nisu trebali davati ni džeparac, niti kakav odjevni predmet koji mu se kao tinejdžeru svidio, jer je znao kako će za to obezbijediti novac.
"Moj pokojni otac je od drveta pravio razne stvari, pa sam i ja uz njega učio i to nas je u ratu bogami najviše izdržavalo, a kako je otac bivao i na ratištu - ja sam se sve više okretao tome zanatu, zarađujući naročito od pripadnika Španskog bataljona SFOR-a koji su se, da ne budem neskroman, oduševljavali mojim radom", kaže Đoko.
Tada je najviše izrađivao suvenire, koje je radio i poslije rata, najviše za strance, uglavnom pripadnike različitih inostranih organizacija.
"Mama je radila u ugostiteljstvu, otac bio na ratištu i za to su dobijali takozvane srpske dinare koje je gutala inflacija, ali, kada bih ja prodao neku rezbariju za deset njemačkih maraka, uz humanitarnu pomoć koju smo tada svi dobijali, mogli smo u porodici dokupiti sve ono što nam još nedostaje", kaže Đoko, prisjećajući se da su se za tih deset maraka tada mogle kupiti dobre patike ili farmerke.
Uz klasične motive suvenira, tada je počeo praviti i male ikone, minijaturne gusle, a sve je izrađivao priručnim alatom koji je koristio njegov djed na selu, da bi sam otac napravio još ponešto u Industriji alata, gdje je bio zaposlen, kako bi u prijeratnim vremenima upotpunjavao slobodno vrijeme.
Od malog nožića, nekolika dlijeta i skalpela, Đoko je počeo nabavljati više alata koji mu je ubrzavao posao i, kako kaže, drvo ljepše dubio.
"E nakon rata sam bio sretan kada sam počeo kupovati pravi alat, najprije pomalo, a onda i neke skuplje stvari, da bi pokojni otac donio jednom komad drveta i rekao mi: 'Ovim alatom možeš sada da izradiš i ikonu Svetog Jovana Krstitelja, naše krsne slave', pa je tako i bilo", prisjeća se on.
Danas mu nekoliko dana treba da uradi duborez na ikoni ili suveniru, a onda radi i pirografiju - paljenje drveta, što slici daje svjetlije i tamnije nijanse, pa nakon svega uglavnom radi premaz lakom, mada ima i onih ikona koje ne lakira, kako bi zadržale neku izvornu patina.
Na guslama radi mnogo više, zavisno od inspiracije i vremena, ali ih uglavnom završi za dvadesetak dana, mada, ako su unaprijed naručene za određeni datum, može da ih završi i ranije.
I koliko god da je nekada od ovog zanata dobro zarađivao, Đoko kaže da se danas ipak od ovoga ne može živjeti, jer je materijal u posljednje vrijeme jako poskupio, alati se moraju zanavljati, ali se svakako, uz stalno zaposlenje može dodatno zaraditi.
Đokovi sinovi danas uz njega rade pomalo, ali ne onoliko koliko je on kao tinejdžer radio, jer, kako kaže, rat ga je natjerao da se tome okrene i ne daj bože da se to promijeni.
Napišite svoj komentar!