U LJubinju, kao tradicionalno duvanjarskom kraju istočne Hercegovine, duvan kao proizvodna poljoprivredna kultura definitivno odumire, jer je sa nekadašnjih 150 hektara proizvodnja ove industrijske biljke spala na svega petnaestak hektara.

„Odavno nema organizovanog otkupa, pa duvan sade samo one porodice koje ga po tradiciji uzgajaju decenijama i ne žele od njega da odustanu, a kako će ga plasirati na tržište to je za sada nepoznato, iako ima naznaka da se proizvedene količine odvezu u Bijeljinu, gdje se još otkupljuje“, kaže Dragoljub Sorajić, šef Odsjeka za privredu opštine LJubinje.

On napominje da se berba ovih dana privodi kraju, ali prinosi nisu bogzna kakvi, jer su duvan poharali i suša i bolesti, a subvencija koje su se nekada primale za ove stavke više nema, jer nema organizovane proizvodnje i sklapanja ugovora.

Sorajić kaže da ljudi u suštini još lutaju u proizvodnji poljoprivrednih kultura, jer se opredjeljuju onako kako su uspjeli u prethodnoj godini da plasiraju na tržište svoju kulturu.

„Još se dosta proizvodi bijeli luk, jer u LJubinju postoji fabrika za preradu ove poljoprivredne kulture, mada se ove godine očekuje i možda desetak hektara pod zelenim lukom, čija je sadnja tek počela, što je za malo LJubinje, u kome je 450 hektara obrađenih površina, velika stvar, jer je prošle godine nekoliko poljoprivrednika svoju proizvodnju preusmjerilo na ovu kulturu i nisu se pokajali sve su prodali, tim prije što se ovaj luk i sadi i prispijeva prije bijelog, pa se prije i proda“, objašnjava Sorajić, napominjući da bi, ako krene dobra prodaja, neki ovdašnji poljoprivrednici mogli početi i sa proizvodnjom rasadnog materijala, koji se za sada nabavlja u LJubuškom.

Dodaje da se u posljednje vrijeme u LJubinju sve proizvedeno proda, da se proda i žito čija sjetva počinje ovih dana, na planiranih oko 60 hektara, ali dobro prolaze i stočari.

„Kod ljubinjskih domaćina se bukvalno ne okreću ni jagnjad, ni telad, kao ni junad, jer je ovo kraj čuven po biljci zanovijet, koja je izuzetno dobra za kvalitet mesa, tako da se, kada su u pitanju i stočarstvo i agrar, sve proda, ali je problem što nema ko da radi“, objašnjava dalje Sorajić.

Nedostatak radne snage se i u LJubinju, kao i u cijeloj Hercegovini, vezuje za zarade, pa se u vrijeme obimnijih radova ne mogu iznajmiti nadničari, jer odlaze u primorske krajeve gdje su dosta bolje zarade, a ovih dana masovno odlaze u zapadnu Hercegovinu na branje mandarina.

„Sada je berba mandarina u jeku i izuzetno je dobro plaćena, s obzirom na to da je dnevnica 50 evra, plus prevoz ili smještaj i hrana“, dodaje na kraju Sorajić.

Kažu da u LJubinju ima slučajeva da cijela četvoročlana porodica iz LJubinja odlazi na berbu mandarina, jer tamo imaju čiste zarade 200 evra, s obzirom na to da ne plaćaju ni hranu, ni gorivo za odlazak i povratak kući, gdje samo prespavaju, ali se onda suočavaju s drugim problemom, u kome domaće njive zarastaju u korov, jer ne dobijaju nikakve subvencije.