Kako se grad pamti? Ne po zgradama, ne po asfaltu, ne po imenima ulica, nego po glasovima koji ostanu da lebde nad igralištima kojih više nema.
Trebinje je nekada imalo svoju Gradsku ligu. Pedesetih godina, dok su se vozovi još zaustavljali na Ložioni, dok je nedjelja mirisala na dim iz lokomotiva, prašinu uglja i duvan, a lopta bila važnija od svakog novinskog naslova. Igralo se na Policama, na borilištu koje je više bilo ledina nego teren, ali su bile srce grada. Tamo gdje danas prolaze automobili, nekad su prolazili snovi u kopačkama.
Na fotografiji je ekipa Željezničara. Kažu sa Polica, a meni se čini da su bliže Ložioni, jer im se u licima vidi ona željeznička ozbiljnost — ljudi koji su znali red, vrijeme i zvižduk polaska svakog voza. Nije ni važno odakle su tačno. Važno je da su bili odavde. Od grada koji je tada znao da ima svoju ligu, svoje derbije, svoje junake bez naslovnih strana i društvenih mreža.
Nosili su dresove koji nisu imali sponzore, ali su imali težinu. Imena su im izblijedjela, ali su ostali stav i pogled, onaj ponos malih klubova koji su igrali kao da pred njima stoji cijela Jugoslavija, a iza njih cijelo Trebinje.
Ovu sliku nam je darovao naš drug Mrda. Nije nam dao samo fotografiju — dao nam je komad vremena. Jedan kadar u kojem se vidi kako je grad živio kroz fudbal, kako su se ljudi okupljali ne zbog rezultata nego zbog pripadanja. Zbog osjećaja da i Trebinje ima svoju pozornicu, makar bila od zemlje i kamena.
Gradska liga je bila mjesto gdje su se radnici pretvarali u centarfore, gdje su bravari imali najjači šut, gdje su željezničari trčali kao da jure posljednji voz. Bila je škola karaktera i utočište grada.
Danas su ostale fotografije i sjećanja starijih koji još uvijek govore: “Igrao je mali s Ložione, bio brz kao munja.” I kad to kažu, ne govore o fudbalu. Govore o vremenu kad je Trebinje imalo svoje nedjelje, svoje tribine bez tribina, svoje aplauze bez mikrofona.
I zato ova slika nije stara. Ona se još igra. Samo se utakmica preselila u pamćenje.
Napišite svoj komentar!