Godina 1996. ostala je upisana u srcima Hercegovaca kao sveti trenutak — kada je Sveti Vasilije Ostroški, prvi put poslije više od tri vijeka, ponovo kročio u svoju rodnu zemlju. Bio je to događaj koji nije bio samo hodočašće, već povratak djeteta majci, povratak svetosti narodu koji ju je godinama dozivao molitvom, vjerom i suzama.
Kolona vozila kretala se lagano kroz vrelo hercegovačko podneblje, a narod je izlazio iz sela, iz gradova, sa uzvišenja i livada, da dočeka svetitelja čije su mošti iz Ostroga bile prenesene da posjete njegovu rodnu kuću u Mrkonjićima, kraj Trebinja. Ljudi su plakali, krstili se, padali na koljena. I stari i mladi. I zdravi i bolesni.
I baš negdje na putu između Trebinja i Mrkonjića, litiju je zaustavila jedna stara ruka podignuta u znak molbe. Bila je to baka Stana, tada već u dubokoj starosti, iz sela koje bije bitke s vremenom i zaboravom, ali ne i s vjerom.
U ruci – svježanj poljskog cvijeća, jednostavnog i skromnog, baš kao i ona sama. Kada je vozilo sa moštima Svetog Vasilija usporilo i zaustavilo se ispred nje, nastupila je tišina. Prišla je, suznih očiju pogledala ka nebu, zatim ka svetitelju, prislonila usne na ćivot i nježno položila cvijeće na pokrov.
U tom trenutku, vrijeme je stalo. Baka Stana više nije bila samo jedna starica – u njoj je bila utkana sva Hercegovina, sva njena bol, ponos, patnja i vjera. Njeno cjelivanje svetitelja bilo je simbol vjekovne odanosti naroda koji, uprkos svemu, nikada nije zaboravio Svetog Vasilija. U njenim suzama bila je i molitva i zahvalnost, i pokajanje i nada.
Tog dana, Mrkonjići su zasijali posebnim sjajem. U kamenu, u vazduhu, u svakom pogledu osjećala se prisutnost nečega višeg, svetog. Sveti Vasilije je došao kući. I dočekan je — ne raskošno, već iskreno. Ne zlatom, već suzama. Ne govorima, već tihom molitvom naroda koji ga je vjekovima nosio u srcu.
A baka Stana? Njena slika kako stoji sama, sa cvijećem u ruci, postala je ikona narodne duše. Slika koja ostaje urezana u pamćenje — kao podsjetnik da pravo čudo ne treba mnogo. Samo srce, vjera i malo poljskog cvijeća.
Napišite svoj komentar!