Sa prvim jesenjim danima u Hercegovini počinje i sezona Krsnih slava najvažnijeg porodičnog praznika među pravoslavnim vjernicima. Slava je mnogo više od običaja, ona je nit koja povezuje generacije, čuva sjećanja i svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti vjere i zajedništva u hercegovačkim domovima.
Etnolog-antropolog Muzeja „Hercegovina“ u Trebinju, Božana Đuzelović, za Trebinje Danas objašnjava da se tradicija krsne slave u Hercegovini razvijala vijekovima i da se može pratiti još od ranog srednjeg vijeka, kada su srpska plemena primala hrišćanstvo.
„Krsna slava je u srpskom narodu, pa tako i u Hercegovini, od samog početka imala ulogu porodičnog zaštitnika. Prenosila se s koljena na koljeno po muškoj liniji, a time se prenosilo i sjećanje na pretke i zahvalnost svecu koji čuva dom“, kaže Đuzelović.
Tokom osmanskog perioda, dodaje ona, slava je imala i dublju simboliku postala je znak očuvanja vjere i identiteta. Hercegovačka slava, po riječima Đuzelović, oduvijek se odlikovala jednostavnošću i dostojanstvom.
„Hercegovačka slava se karakteriše jednostavnošću, dostojanstvenošću i naglašenom ulogom domaćina. Uobičajeni elementi uključuju. Slavski kolač (krsnik) – posvećen svecu zaštitniku, domaćin ga lomi sa kumom ili najbližim muškim srodnicima.Žito (koljivo) – simbol vaskrsenja i vjere u život poslije smrti".
Na trpezi su, kaže, obavezni kolač, svijeća, vino i žito.
„Zanimljivo je da žito, iako danas nezaobilazno, u istočnoj Hercegovini nije bilo uobičajeno sve do devedesetih godina. Nakon ustoličenja Vladika Atanasija, on je naveo koji je značaj i simbolika žita i da domaćice počnu da ga spremaju za Slavu".
Poseban hercegovački detalj je i običaj da gosti domaćinu donesu crvenu jabuku na dan slave.
„Ono što je karakteristično za istočnu Hercegovinu jeste da gosti donose crvenu jabuku, domaćinu da mu čestitaju Krsnu slavu. Ovaj običaj se ne pominje u drugim područjima gdje žive Srbi koji proslavljaju Krsnu slavu kao svog zaštitnika", ističe ona.
Gostoljubivost, ističe Đuzelović, čini srž slavskog duha.
„U Hercegovini domaćin ‘po svaku cijenu’ pokušava natjerati gosta da jede i pije iz potrebe da se iskaže poštovanje prema svecu i čast prema gostu. U nekim selima se i danas slavi na otvorenom, u avliji, jer slava okuplja, a okupljanje je njen smisao.“
Dok običaji pokazuju koliko su Hercegovci čuvali i prenosili tradiciju s koljena na koljeno, duhovna dimenzija slave ostaje njen najvažniji temelj.
Protojerej-stavrofor Boris Banduka, starješina Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju, za Trebinje Danas poručuje da je proslavljanje Krsne slave prije svega dan duhovne radosti i blagoslova.
„Velika je radost kada se saberemo u domu kod nekog našeg rođaka, prijatelja ili komšije, da zajedno sa njegovom porodicom proslavimo svetitelja koji je zaštitnik toga doma. Pored osvećenja slavske vodice pred slavu, važno je da na sam dan odemo u hram i da taj za nas važan dan započnemo učešćem na Svetoj liturgiji“, kaže otac Banduka.
On naglašava da slavlje u domu treba da bude nastavak molitvenog duha.
„Slavljenje slave u porodičnom domu treba da se nastavi poslije dolaska iz crkve. Znači nakon bogosluženja u hramu, slava se nastavlja u porodičnom domu i to opet treba da bude molitveni susret sa Bogom i našim precima, ali i prilika da se čuva duhovno nasljeđe i učvrsti porodična zajednica. Takođe učvršćujemo i zajednicu sa drugim ljudima koji nam toga dana dolaze u goste.“
Kada je riječ o trpezi, sveštenik podsjeća da ona treba da bude skromnija i u skladu s postom:
„Treba da budemo umjereniji u jelu i piću. Ako slava pada u srijedu ili petak, trpeza bi svakako trebalo da bude posna.“
Otac Banduka u ime sveštenoslužitelja Crkvene opštine Trebinje čestita vjernicima nastupajuće krsne slave, uz poruku da nastave da žive crkvenim i liturgijskim životom:
„Naši parohijani se, iako to niko od njih ne traži, uvijek trude da uz slavlje učine i neko dobro djelo – da pomognu narodnoj kuhinji, nekoj fondaciji ili pojedincima u potrebi. To su plemenita djela, jer kada nahranite gladne ili utješite one koji pate, vi na najljepši način slavite svog sveca. Ako želimo da dan krsne slave posebno obilježimo, onda je pravi način da tog dana umnožimo dobra djela.“
Sveštenik podsjeća i da do kraja kalendarske godine u posne dane pada više značajnih slava: Lučindan, Sveti Kozma i Damjan, Aranđelovdan, Sveti Jovan Zlatousti, Sveti apostol Matej, Sveti Kliment Rimski, Sveti Alimpije Stolpnik, Nikoljdan, a početkom naredne godine Ignjatijevdan.
U mnogim domovima već se širi miris tamjana, domaćeg hljeba i toplina zajedništva. Slava je trenutak kada porodica i prijatelji dolaze pod isti krov ne samo da se počaste, nego da se prisjete korijena, vjere i tradicije koje ih povezuju.
Svim našim čitaocima želimo srećne predstojeće slave!
Neka svaki slavski dan bude ispunjen mirom, zdravljem i ljubavlju, a vaši domovi blagosloveni i radosni.
Napišite svoj komentar!