U povratku s nedjeljne pijace su me u predsoblju kao i obično sačekale razbacane cipele i patike malog društva iz sobe mog sina. Od dana kada je krenuo sam da ide u park, vazda nam se neka meni nepoznata djeca vrzmaju po kući dok ja idem za njima i pripitujem: „Je li, jeste li se javili majkama gdje ste? Znaju li mame da ste kod nas, da ne brinu ako vas traže?“trag-majka.jpg

Uglavnom me lažu, kao jesu, baš su rekli. Ostanu kratko, opet se razbježe po parku pa za par sati eto ih ponovo, te da piju vodu, te da žickaju za sladoled, žvake. Deda uvijek ima neki tajni štek čokoladnih bananica, a oni mangupi dedu preveslaju kako hoće. Kad ja kao viknem: „Šta to radite?“, oni se cerekaju a deda bi : „Pusti, djeci treba šećera, vidi da su mokri od trčanja“… i sve tako.

Ali, ove nedjelje, mogla sam slikati da vam pokažem, pet pari patika, lijepih , novih razbacanih na sve četiri strane hodnika a jedne dotrajale, poderane krpene iako je napolju kiša, lijepo složene na ulazu, jedna pored druge.

Čuli su me kad sam ušla pa proviruju iz sobe, smijući se i kao krijući se po sobi. Zovnem mog da izađe da bih mu izdala direktivu kako da se ponašaju i da spreme sobu kad budu išli kućama i upitah za one složene patike u kraju predsoblja.

Reče mi da su to patike dječaka što ponekad dođe kod bake iz zgrade prekoputa: „Znaš, mama, to je onaj dječak što je ostao bez mame i tate. Sjećaš se, skupljali smo pare za njega prošle godine prije nego što se odselio“.

Dok se graja nije smirivala po kući, stajala sam pored šporeta i zakuvavala supu gledajući mokru ulicu kroz kapi na prozoru. Trenu me na momenat sitan, ali rezak glas. Krupne sivkaste oči su zamolile za čašu vode. Čekajući da mu je sipam, sjeo je za kuhinjski i gledao oko sebe. Učinilo mi se da je malo stariji od ostale djece pa sam pitala koliko ima godina. „Deset sam napunio sad u srijedu“, reče sa osmijehom.


„Divno“, rekoh, „jesi li lijepo proslavio rođendan?“ Odmah sam se pokajala zbog pitanja. Ćutao je i prstima šarao po mušemi prostrtoj po stolu. Brzo sam probala da prebacim temu na to da li su dobri u sobi i šta rade, a on je ostao negdje u svojoj glavici kod tog mog nesrećnog pitanja:

„Nana je napravila čokoladnu tortu, ali nismo imali goste. Moja je nana stara i nije nam lijep stan pa nam niko ne dolazi. I ja rijetko dolazim ovdje.“

I dalje je sjedio sa mnom u kuhinji igrajući se sa mušemom. „Pa to ima i svoju dobru stranu, znači cijela čokoladna torta je bila samo tvoja?“.

Nasmijao se stidljivo i klimnuo glavom.„Vi kuvate supu? Je l’ sa pilećim nogicama?“ odjednom me upita. Glasno sam se nasmijala i pitala otkud zna i da li je gladan. Rekao je da nije i da ga nana čeka da ručaju zajedno pa poslije mora da ide. Nisam pitala kuda poslije ide dječak od deset godina koji nema mamu ni tatu, koji se zove Đorđe („kao vaš Svetac“, primjetio je dok je gledao ikonu na zidu sobe), koji uredno slaže svoje probušene krpene cipele dok napolju pljušte oktobarske kiše, koji zna da sam u supu stavila pileće nogice…

Pitao me je za još jednu čašu vode. Nisam bila sigurna da li je baš toliko žedan ili je samo želio da sjedi tu. Dok sam stajala kod česme, okrenuta mu leđima, rekao je tiho, onako sebi u bradu: „Moja je mama stalno kuvala supu sa nogicama, ja to baš volim. Ovdje kod vas miriše kao kod moje mame. Mislim, kad je mama …“.

Presjeklo me je po stomaku da su koljena klecnula. Gospode, šta li se u toj zarasloj glavici mota sad dok sjedi tu i miriše moj lonac? Kakve li slike pred tim sivim okicama prolaze? Koliki li je njegov kamen u stomaku sa tih deset godina napunjenih prošle srijede?

Tjera li njega ko da pokupi za sobom, da sredi knjige i sobu, da opere ruke kad dođe spolja? Tepa li mu ko i kako? Ko li se sekira što mu iz tih mokrih čarapa skoro viri palac? Kako li je nani kojoj rijetko dolazi, a kojoj je on sad jedino što od života ima da diše? O čemu li je ona mislila dok je prelivala čokoladom tu tortu i da li je uopšte bilo torte? I koga briga za tortu kad nema onih mnogo važnijih, al’ bilo je lijepo da je ipak torte bilo, od bilo čega. Od hljeba.

Ponovo sam ga ponudila supom, rekla taman da pravi društvo drugarima iz sobe pa da svi ručaju zajedno, ali je on pitao koliko je sati i rekao da mora da ide. Ubrzo su se razbježali i ostali kućama na nedjeljni ručak.

U meni je, tu negdje iznad dijafragme, čučala rečenica dječaka koji nam je prvi put u kući: „Đorđe se zovem, Đorđe, kao vaš svetac“.

Dok je postavljao sto, ne prestajući da se raspravlja kako ima još vremena da nauči pjesmicu za sutra, moj je jedinac podigao poklopac sa lonca i rekao: „Fuuuj, plivaju opet one noge od kokoške po supi, ja ovo neću da jedem!“

„More, onda marš u sobu na učenje“, dreknula sam, „i nemoj da sam ti vidjela patike pobacane kao danas više, jesi li me čuo?”

Miris domaće supe me uvijek podsjeća na majku