anica-maso-ramic-naslova (1).jpg

Ljubavne priče koje traju cijeli život danas su rijetkost. A kada čujete onu koju je Anica Ramić iz Trebinja ispričala za portal Trebinje Danas, istovremeno ćete se nasmijati, zastati i poželjeti da je zapišete – da ostane za neka nova vremena.

Jer, ona i njen suprug Mašo zakoračili su zajedno u život još davne 1970. godine – djevojčica koja je upravo završila osmi razred i mladi fudbaler Leotara. Danas iza sebe imaju 50 godina braka, 55 godina veze, dvoje djece i unuka. Ali, kako Anica kaže ništa nije bilo slučajno, niti uvijek lako.

S osmijehom se prisjeća kako su se upoznali. Kako kaže u razgovoru za naš portal, njihovo poznanstvo bilo je spontano, gotovo dječački nevino – Anica je pratila utakmice na kojima je Mašo nastupao za ekipu Hrupjela, na utakmicama u okviru tadašnje Olimpijade.

"Mašo me tada primijetio i preko kolege dogovorio da me upozna. Na našem prvom sastanku pitao me: „Koga ti imaš?“, a ja njega: „Kako ti je ime?“ Kaže: „Mašo“, kako sam ga zapitala je li mu Mašo pravo ime odgovorio mi je „Pravo ime mi je Robert“. Ja se začudih – kako Mašo, a Robert? ", priča Anica kroz smijeh.

anica-maso-iz-mladih dana (1).jpg

U tom trenutku ona završava osnovnu školu i planira da upiše Medicinsku školu u Mostaru. Međutim, ljubav brzo mijenja planove. Uslijedila su druženja, šetnje i jedno odrastanje u dvoje.

"Poslije dva mjeseca rekla sam roditeljima da imam momka i da hoću da se prebacim u Dubrovnik. Mama i tata su se šokirali i poslali me u Mostar. Ali ja sam se u polugodištu sama, bez znanja roditelja prebacila u Dubrovnik, a sve je Mašo sredio – preko fudbalskih veza", kaže Anica i dodaje da su ga njeni roditelji ubrzo prihvatili, čim su ga upoznali.

Vjenčanje uz fudbal i tranzistor

anica-maso-vjencanje (1).jpg

Nekoliko godina kasnije, kada je došlo vrijeme za svadbu, glavna briga nije bila torta, haljina ili muzika – već utakmica. Leotar je igrao protiv Maribora, a opstanak u ligi zavisio je od rezultata.

Sudbonosno „da“ izgovorili su 01. juna 1975. godine, ali taj dan nije bio tipičan. Te nedjelje Leotar je igrao odlučujuću utakmicu sa Mariborom za opstanak u ligi a Mašo je morao igrati.

"Subota je bila karantin, i nije mogao da se ženi. Zato je vjenčanje pomjereno za nedjelju. Šminkam jedno oko, a u drugom slušam tranzistor – čekam da Leotar pobijedi. Ako izgube, sve propada. Na kraju su pobijedili 7:1! Čitav tim je došao po mene – to nikad neću zaboraviti".

U istom danu slavili su brak i opstanak Leotara – u atmosferi kakvu, vjerovatno, niko drugi nije imao.

Najljepši trenutci – rađanje djece

Iako iza sebe imaju mnogo zajedničkih uspomena, Anica bez razmišljanja kaže da su rođenja sina i kćerke bili najposebniji trenuci u njihovom životu.

"Najljepši trenutci su mi bili rađanje djece. Kada dođe dijete, ne može čovjek ni da zamisli da je to moguće – to je ispunjenje. Kad sam rodila prvo dijete, Mašo je bio u vojsci. Da bi se vratio ranije i opet zaigrao za Leotar, nagovorili su me da napustim posao kako bi on bio hranilac. Ja sam to i odradila. Baka mi je u tom periodu bila velika podrška, bila je sa mnom u kući i pomagala mi oko sina. To je bio jedan divan period", prisjeća se Anica.

Nekoliko godina kasnije rodili su i kćerku, a porodica je postala njihov centar svijeta.

"To je nešto što čovjeka posebno veže. Osjećaj kada postaneš roditelj", to se ne može riječima opisati.

anica-maso-porodica (1).jpg

Uprkos porodičnim obavezama, nisu prestali da jedno drugo prate – bilo u sportu, bilo u poslu.

"Ja sam koristila svaku priliku da putujem sa fudbalskim klubom. Gdje god je mogao, Mašo je mene vodio. Danas ja njega vodim po seminarima koje organizujem. I pratila sam ja njega, i on mene, zato nam nikad nije bilo dosadno".

Ljubav u dvoje – i po ružama, i po trnju

Kroz sve godine braka, kaže Anica, jedno su drugom bili najveća podrška. Uz osmijeh priznaje da su različiti, ali se nadopunjuju.

"Ja planem za čas, pa se brzo smirim. A Mašo nikad ton nije povisio. lako je zaljubiti se mlad, ali stvarno nije lako opstati, pogotovo što smo mi u miješanom braku. Ljubav je važna, ali brak čuva poštovanje, razumijevanje i balans. Jedna strana mora popustiti – to je tajna "– kaže Anica, pa dodaje

"Uvijek kažem – moj Mašo je sa mnom gazio i po cvijeću i po trnju, ali je sve to izdržao. Moja mama je često znala reći: „Jao, Anice, znaš, Mašo je bolji čovjek od tebe.“ I ja stvarno, nakon 50 godina braka, dvoje djece i unuka, mogu reći – Mašo je dobar čovjek.

anica-maso (1).jpg

U tom duhu, Anica s posebnom zahvalnošću kaže:

"Hvala mom Mašu što je imao strpljenja, ljubavi i razumijevanja sve ove godine za svoju Anči, a pri tome gazio po ružama i po trnju uzdignute glave", kaže naša sagovornica.

Svečana godišnjica u Njemačkoj

Juče su proslavili svoju 50. godišnjicu braka u Njemačkoj, gdje živi njihova kćerka. Dan je bio još posebniji jer je Anici bio i rođendan.

anica-maso-proslava (1).jpg

"Moja kćerka i zet su nas izveli na svečanu večeru. Meni je bio i rođendan istog dana, pa je bilo dvostruko slavlje. Sve je bila zetova ideja – posebno im hvala, bilo je divno"

Priča Anice i Maše Ramić više je od uspomene to je podsjetnik da ljubav nije samo zaljubljenost, već svakodnevni trud, posvećenost i spremnost da se zajedno gazi i po cvijeću i po trnju. A njih dvoje, ruku pod ruku, to rade već više od pola vijeka.