Ljubav u dvoje kroz pola vijeka: Kako su Anica i Mašo Ramić iz Trebinja čuvali svoju priču punih 50 godina

Ljubavne priče koje traju cijeli život danas su rijetkost. A kada čujete onu koju je Anica Ramić iz Trebinja ispričala za portal Trebinje Danas, istovremeno ćete se nasmijati, zastati i poželjeti da je zapišete – da ostane za neka nova vremena.

Jer, ona i njen suprug Mašo zakoračili su zajedno u život još davne 1970. godine – djevojčica koja je upravo završila osmi razred i mladi fudbaler Leotara. Danas iza sebe imaju 50 godina braka, 55 godina veze, dvoje djece i unuka. Ali, kako Anica kaže ništa nije bilo slučajno, niti uvijek lako.

S osmijehom se prisjeća kako su se upoznali. Kako kaže u razgovoru za naš portal, njihovo poznanstvo bilo je spontano, gotovo dječački nevino – Anica je pratila utakmice na kojima je Mašo nastupao za ekipu Hrupjela, na utakmicama u okviru tadašnje Olimpijade. 

"Mašo me tada primijetio i preko kolege dogovorio da me upozna. Na našem prvom sastanku pitao me: „Koga ti imaš?“, a ja njega: „Kako ti je ime?“ Kaže: „Mašo“, kako sam ga zapitala je li mu Mašo pravo ime odgovorio mi je  „Pravo ime mi je Robert“. Ja se začudih – kako Mašo, a Robert? ", priča Anica kroz smijeh. 

U tom trenutku ona završava osnovnu školu i planira da upiše Medicinsku školu u Mostaru. Međutim, ljubav brzo mijenja planove. Uslijedila su druženja, šetnje i jedno odrastanje u dvoje.

"Poslije dva mjeseca rekla sam roditeljima da imam momka i da hoću da se prebacim u Dubrovnik. Mama i tata su se šokirali i poslali me u Mostar. Ali ja sam se u polugodištu sama, bez znanja roditelja prebacila u Dubrovnik, a sve je Mašo sredio – preko fudbalskih veza", kaže Anica i dodaje da su ga njeni roditelji ubrzo prihvatili, čim su ga upoznali.

Vjenčanje uz fudbal i tranzistor

Nekoliko godina kasnije, kada je došlo vrijeme za svadbu, glavna briga nije bila torta, haljina ili muzika – već utakmica. Leotar je igrao protiv Maribora, a opstanak u ligi zavisio je od rezultata.

Sudbonosno „da“ izgovorili su 01. juna 1975. godine, ali taj dan nije bio tipičan. Te nedjelje Leotar je igrao odlučujuću utakmicu sa Mariborom za opstanak u ligi a Mašo je morao igrati.

"Subota je bila karantin, i nije mogao da se ženi. Zato je vjenčanje pomjereno za nedjelju. Šminkam jedno oko, a u drugom slušam tranzistor – čekam da Leotar pobijedi. Ako izgube, sve propada. Na kraju su pobijedili 7:1! Čitav tim je došao po mene – to nikad neću zaboraviti". 

U istom danu slavili su brak i opstanak Leotara – u atmosferi kakvu, vjerovatno, niko drugi nije imao.

Najljepši trenutci – rađanje djece

Iako iza sebe imaju mnogo zajedničkih uspomena, Anica bez razmišljanja kaže da su rođenja sina i kćerke bili najposebniji trenuci u njihovom životu.

"Najljepši trenutci su mi bili rađanje djece. Kada dođe dijete, ne može čovjek ni da zamisli da je to moguće – to je ispunjenje. Kad sam rodila prvo dijete, Mašo je bio u vojsci. Da bi se vratio ranije i opet zaigrao za Leotar, nagovorili su me da napustim posao kako bi on bio hranilac. Ja sam to i odradila. Baka mi je u tom periodu bila velika podrška, bila je sa mnom u kući i pomagala mi oko sina. To je bio jedan divan period", prisjeća se Anica. 

Nekoliko godina kasnije rodili su i kćerku, a porodica je postala njihov centar svijeta.

"To je nešto što čovjeka posebno veže. Osjećaj kada postaneš roditelj",  to se ne može riječima opisati.

Uprkos porodičnim obavezama, nisu prestali da jedno drugo prate – bilo u sportu, bilo u poslu.

"Ja sam koristila svaku priliku da putujem sa fudbalskim klubom. Gdje god je mogao, Mašo je mene vodio. Danas ja njega vodim po seminarima koje organizujem. I pratila sam ja njega, i on mene, zato nam nikad nije bilo dosadno".

Ljubav u dvoje – i po ružama, i po trnju

Kroz sve godine braka, kaže Anica, jedno su drugom bili najveća podrška. Uz osmijeh priznaje da su različiti, ali se nadopunjuju.

"Ja planem za čas, pa se brzo smirim. A Mašo nikad ton nije povisio. lako je zaljubiti se mlad, ali stvarno nije lako opstati, pogotovo što smo mi u miješanom braku. Ljubav je važna, ali brak čuva poštovanje, razumijevanje i balans. Jedna strana mora popustiti – to je tajna "– kaže Anica, pa dodaje

"Uvijek kažem – moj Mašo je sa mnom gazio i po cvijeću i po trnju, ali je sve to izdržao. Moja mama je često znala reći: „Jao, Anice, znaš, Mašo je bolji čovjek od tebe.“ I ja stvarno, nakon 50 godina braka, dvoje djece i unuka, mogu reći – Mašo je dobar čovjek.

U tom duhu, Anica s posebnom zahvalnošću kaže:

"Hvala mom Mašu što je imao strpljenja, ljubavi i razumijevanja sve ove godine za svoju Anči, a pri tome gazio po ružama i po trnju uzdignute glave", kaže naša sagovornica.

Svečana godišnjica u Njemačkoj

Juče su proslavili svoju 50. godišnjicu braka u Njemačkoj, gdje živi njihova kćerka. Dan je bio još posebniji jer je Anici bio i rođendan.

"Moja kćerka i zet su nas izveli na svečanu večeru. Meni je bio i rođendan istog dana, pa je bilo dvostruko slavlje. Sve je bila zetova ideja – posebno im hvala, bilo je divno"

Priča Anice i Maše Ramić više je od uspomene to je podsjetnik da ljubav nije samo zaljubljenost, već svakodnevni trud, posvećenost i spremnost da se zajedno gazi i po cvijeću i po trnju. A njih dvoje, ruku pod ruku, to rade već više od pola vijeka.