dr Aleksandar Raković, istoričar

Crna Gora će danas glasati za slobodu, povratak tradiciji i očuvanje svetinja. Koalicije „Za budućnost Crne Gore“, „Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“ ostvariće natpolovičnu pobedu na izborima i biće u prilici da formiraju novu vladu. Tako bi makar trebalo da bude u demokratskoj državi u kojoj se vlasti smenjuju. Međutim, uprkos tom izvesnom izbornom rezultatu, prilike u Crnoj Gori posle, a možda i tokom izbora, sigurno se neće odvijati tako lako.

Crnogorski režim danima plaši javnost da će Crna Gora 30. avgusta „biti napadnuta“. To ne može biti slučajno jer Đukanovićeva vlast već je četiri puta do sada izmišljala državne udare. U istinitost iskaza tog segregacionističkog režima više niko razuman ne može da poveruje. No, to neće promeniti namere vladajuće klike koji nema nameru da preda vlast pa će je grčevito braniti svim nedozvoljenim sredstvima. Postoji nekoliko opasnih poteza koje Đukanovićev režim može da povuče tokom izbora i posle izbora, a svi vode ka opasnim scenarijima.

Prvi opasan potez je da, kada Đukanović uoči da je izlaznost previsoka i da vodi ka porazu Demokratske partije socijalista, režim izazove incidente, inscenira haotičnu situaciju, pa čak i da na prečac preko Savjeta za odbranu i bezbjednost uvede vanredno stanje „zbog većeg narušavanja javnog reda i mira“ ili „ugrožavanja ili pokušaja rušenja ustavnog poretka“. U tom momentu izborni proces bi bio prekinut, a na ulice i puteve bila bi poslata Vojska Crne Gore koja bi, zajedno sa specijalnom policijom, navodno štitila ustavni poredak.

Drugi opasan potez bi bio ponavljanje sličnog scenarija uveče nakon izbora. Kada posle prvih rezultata bude jasno da je opozicija ostvarila natpolovičnu većinu i kad narod razdragano izađe na ulice da slavi pobedu, preti opasnost da Đukanovićev režim izazove ozbiljne incidente, istim putem proglasi vanredno stanje i na ulice izvede vojsku i specijalne policijske snage da represijom štite gubitnički režim.

Treći opasan potez bi mogao biti taj da Đukanovićev režim na neodređeno vreme prolongira proglašenje zvaničnih rezultata izbora, a potom i konstituisanje novog skupštinskog saziva. Đukanović bi potom, čak i ako se skupština konstituiše, mogao poveriti mandat Demokratskoj partiji socijalista iako neće imati većinu za formiranje nove vlade. Time bi opozicione liste bile uključene u beskrajne proceduralne zavrzlame, koje bi mogle voditi ponavljanju izbora. To bi izazvalo revolt zabrinutih građana, a režim bi tada mogao uvesti vanredno stanje i usmeriti vojsku i specijalnu policiju na građane Crne Gore.

Dakle, u svakom od ovih scenarija crnogorski režim nema nameru da prepusti vlast opoziciji. Sasvim je nemoguće, naravno, da Đukanović iz moralnih pobuda, usled poraza njegove stranke na izborima, podnese ostavku na mesto predsednika Crne Gore. Milo Đukanović i njegova hobotnica bi, naprotiv, svakako radili na tome da Crnu Goru uvedu u vanredno stanje i time oni sami faktički izvrše državni udar. Đukanovićev režim bi tako postao uzurpator vlasti, nalik vojno-policijskoj hunti.

U takvoj situaciji odnos Zapada prema režimskim uzurpatorima bio bi ključan. Đukanović je njihovo čedo. Ukoliko je Zapad odlučio da se poštuje volja građana Crne Gore, onda će sa Đukanovićevim režimom biti gotovo i nikakva režimska vojno-policijska akcija protiv naroda neće mu biti od pomoći. Posebno jer Crna Gora u svakom slučaju, i posle promene vlasti, ostaje članica NATO-a. Opozicija je već obavestila zapadne strukture da nijedan međunarodni ugovor neće dovesti u pitanje.

S tim u vezi, opozicija bi trebalo da razmotri kompetentna i od Zapada podržana rešenja za formiranje demokratske vlade, posebno u situaciji kada Đukanović kao predsednik vrši uzurpaciju ovlašćenja i opstrukciju izborne volje. Za to je najbolji primer makedonski scenario kada opozicija, podržana od Zapada, sama formira skupštinu i vladu, bez podrške predsednika Ivanova. Đukanović bi tako, kao i Ivanov, u naredne tri godine samo figurisao na mestu predsednika. Crnogorski režim je uostalom i sam podržao takvo formiranje makedonskih vlasti na čelu sa Zaevom i Džaferijem, pa je Đukanoviću ovakav rasplet dobro poznat. To je, dakle, i njegov izbor.

Politika, 30. avgust 2020.